comment 1

Poprijeko Rusije – zemljom: dani 9-11

Prije svega, izvinjavam se na ovolikoj pauzi u objavi novog update-a. Ispada da je signal za Zocov mobilni internet relativno slab u prostranstvima sibira, a nakon sto smo stigli u Irkutsk jučer, uzrokovano preksinoćnim pijanstvom, morali smo si uzeti odmora. Srećom, sad sam u pravom stanju uma da prepričam kako su izgledala zadnja 3 dana.

Svi preduvjeti zadovoljeni

U Ekaterinburgu smo na kolodvor došli u predvečerne sate. Još uvijek iscrpljeni od onih Gruzijskih bakanalija, samo smo htjeli da vlak što prije dođe i da legnemo spavat u kupe. Upravo zbog toga, prirodno, si je Zoc otišao po jedan Chilly Cheese u Burger King. Vlak dolazi točno na vrijeme i idemo ga provjeriti. Ova etapa našeg putovanja bit će u sklopu vlaka koji odrađuje rutu Moskva-Čita.

Ne znamo koji je vlak ali izgleda moćno

Iz ranijeg istraživanja znali smo da je kod transsibirskog putovanja najbitnije koji broj vlaka dobiješ. Što niži broj vlaka, to je vlak moderniji i luksuzniji. Utoliko je i kupe, pa i sam vlak, kojim smo se vozili do Yekaterinburga, broj 14, bio dosta ok. Ovaj puta imamo broj 70. Ulazimo u vagon i sve je jasno – gotovi su dani sa pretincima u kupeu. Samovar ne izgleda kao moderna mašina za kuhanje kemijskih spojeva, već više kao 10 puta remontirani kotao iz sovjetskih dana. Kreveti su kožni i neudobni, a u kupeu je neusporedivo mračnije i bez pomoćnih utičnica. Da budemo iskreni, i htjeli smo barem jednu etapu putovanja u ovoj razini. Nije to to ako se ne riješi nešto i sa HŽ style vlakom – a ovaj je uvelike podsjećao na HŽ, izuzmemo li brzinu.

Svejedno smo uzbuđeni. Oni su uzbuđeni. Josip se pakira
Stari samovar je star
Rano spavanje je nužnost

Pijemo koju votkicu za lakši san i trpamo se spavati. Sljedeća dva dana konstantno smo u vlaku, nema smisla započinjati put sa nekakvim pretjerivanjem. Oko 4 ujutro budi nas nesnosna vrućina. Ovaj kupe evidentno ima lošiju ventilaciju i zrak u njemu je težak. Suspenzija na vagonu također je tvrđa, pa se svako krivudanje po pruzi itekako osjeti. On/off spavanjem nekako se još mučimo do 8 ujutro, kad smo se manje više svi probudili i krenuli doručkovati. Čuli smo da je red da se u Rusiji proba kavijar, jer je jeftiniji od vode (doslovno, ova teglica kavijara koštala je 6 kn), pa ga zajedno s nekim krekerima i votkicom mlatimo za doručak. Normalno. Reakcije su različite. Ivi nije fino. Josipu ima okus, ne po ribi, već po ribarnici. Zoranu se čini da ima okus kao da je netko napravio želatinu od vode u kojoj su oprali ribu. Meni je ok.

Tu smo trenutno
Gospodski kavijar jede se gospodski… valjda

Kroz noć smo se već spustili s urala i nalazimo se na beskrajnim stepama zapadnog sibira. Tu i tamo još uvijek nalete neke breze uz prugu – nije nam jasno zašto, no Josip nam onda objašnjava da su se breze namjerno sadile uz prugu kako bi se spriječili nanosi snijega. Sjedimo u kupeu, promatramo zgodne stanice koje svakih stotinjak kilometara prolaze kraj nas1. Nakon par sati ležanja i čituckanja, netko predlaže da odemo do restoranskog vagona. Može. Naručujem mariniranog lososa, cijela grupa se ponovo križa i krećem s misijom da Zoca i Josipa naučim preferansu. Imam još 100 sati, zavjetujem se da ćemo riješiti jednu partiju od 50, makar mi bilo zadnje. Uskoro ulazimo u Omsk, jedno od najvećih industrijskih središta u Sibiru, te bacamo fotose rijeke Irtiš, koja je na ovom dijelu široka pola kilometra. U nekom trenutku smo išli igrat boardgameove i Zoc je snimio odličan snimak hodanja kroz vlak. Prilažemo.

Simpatične stanice na kojima često ni ne stanemo
Ulazimo u Omsk preko velike rijeke
Ovoj stepi nema kraja pa kaje ovo

U restoranskom vagonu postaje malo vruće pa idemo nazad do kupea. Zoran kupuje čokoladu sa shell-shocked djetetom i iz kupea okidamo fotose mehanizacije koja se na izlazu iz Omska vozi paralelno s nama.

Ptsp dijete na čokoladi. Čemu?
Neka mehanizacija. Zgleda kul

Par sati kasnije je i stajemo na nekom stajalištu, a s kolodvora se čuju babuške kako uvaljuju razne produktje. Izvrsno. Izlazim van i kupujem…u principu kupujem sve. Pirogi, pirogi sa ovim, sa onim – može 4. Sušenaja seljdj – može. Salo, domaći salo, otlično salo. Nemrem ne kupit otlično salo, halo. Pirogi sa zeljem – može…ne može nemam više keša. Josipe daj mi keša. Josip nema keša. Tugica. Ulazim sa svime u vagon i Iva me obavještava da moram ukloniti ribu iz kupea. Dupla tugica. Idemo nazad do restoranskog vagona. Pirogi su bili fini, jedan je bio s mješavinom mljevenog mesa i luka sličnoj mješavini u bureku, samo što je tijesto pirogija nešto između krafne i langoša. Iva je bila sretna. Saldo mi je na nuli.

Riblji pršut. Ne razumijete me.

Uskoro dolazimo na stanicu u Novosibirsku i idemo prošetat jer je stajanje od čak sat vremena, a čuli smo da je ovo dost velika stanica. Dokumentirali smo prvi susret sa stanicom i imamo par fotosa. U međuvremenu Josip upoznaje izvjesnog Sanjina (predstavio se kao Sanja zapravo, ali ne znam kak da to dekliniram u muškom kontekstu) koji ga traži tri cigarete. Josip mu daje tri cigarete, pa onda pričamo o … ne znam baš čemu. Gledam ruse na stanici, ni oni ne znaju o čem priča. Malo je pijan. Vraćamo se do kupea, mlatimo ribu2 i spavanje. Trenutno smo iznad granice Kazahstana i Mongolije.

Tu smo

 

Novosibirsk grand central
Zimski vrt i klavir za ekipicu u Novosibirsku

Ujutro se budimo i vidimo da se krajolik promijenio. Oko nas napokon crnogorično drveće. Na žalost, u ovom danu nemamo puno za prijaviti do večeri, jer smo uglavnom proveli dan gledajući kroz prozor, čitajući knjige. Neistina, u jednom trenutku ujutro Zoc i ja smo igrali šah u restoranskom vagonu, na što nam je šef restorana, Anton, rekao “You guys drink all that beer yesterday? Now you play chess? I cannot, I cannot.”. Također, dok smo jeli ručak, raspravljali smo koji bi bio tuđmanizam za pire krumpir. Najbolji prijedlog dolazi od Zoca – zgnjepir. Sviđa nam se to.

Tu smo
Napokon borovi!
Mi ne znamo kaj je ovo ali brijemo da je toranj za vodu. 100 bodova tko zna, na svakoj stanici je ekvivalentna gradjevina
Fina zelena lokomotiva. 5/7

Oko 20 navečer, još uvijek ležimo i čitamo, svatko svoju knjigu, u vagonu. Josip kaže “A da popijemo jedno pivo?”3. Nikad nismo brže izašli iz kupea. Eto nas u restoranskom vagonu. Čtiri baltike, pažalusta. Nema baltike. Sudbino, alaj si prokleta. Daj nam to češko, koje je vjerojatno bolje. Pijemo gusku.

Gus

U nekom trenutku, vidimo da Anton i još dva člana osoblja također sjedaju za večeru i mlate pive. Anton također pušta muziku neku. U redu je sve, uskoro će ponoć, pa ćemo na spavanje. Restoranski vagon se zatvara u ponoć.

U ponoć i 10, zoc je naručio još 4 pive. U ponoć i 30 smo plesali u restoranskom vagonu. U 2 ujutro potrošili smo sve pare i Zoc je prepisao Dalmaciju da dobije još dvije pive4. U 3 ujutro s jedinim preživjelim Dancem smo rješavali drugu bocu votke. Dopustit ću da Zoc rezimira kako je noć završila.

Premotajmo malo unazad. Sjedili smo tako i pili naše pivčine, kad je Aljona zatražila da odemo plesat. Aljona je inače pomoćna u kuhinji, a prethodno joj je glavna zanimacija bila što je na stadionu Lokomotive bila vođa navijanja. Ono što je bilo specifično je da ima vrlo zgodan poklič uzbuđenja, koji će se čuti na videima koji slijede, a koji je nešto između sirene za uzbunu i zvuka parenja mladih lisica. Drugi akteri su Miša – kuhar vagona, koji navija za Spartak Moskvu i ne priča riječ engleskog i već spomenuti Anton, voditelj restorana, koji priča engleski i ambicija mu je bit stjuard u Aeroflotu, a ovo mu je privremeno. Antone, želimo bit u tvom avionu. U svakom slučaju, okinuli smo selfi i krenuli sa laganim plesom.

Od nepoznatih na slici – šef Anton i Aljona

Činilo se dosta nevino u ovom trenutku, međutim, kad je Aljona počela vikati, bilo je dosta jasno da ovo može otići samo u smjeru potpune demencije. Prilažemo audiozapis.

Anton je nastavio bacati drva na vatru, a mi smo nastavili…ne znam točno šta. Nije trebalo dugo da se počne skvot densati.

 

Ne znam. Naprosto ne znam.
Zoc being zoc

Taman kad smo popili sve pive, predložio sam da idemo spavat jer ujutro smo u Irtkusku, ali Zoc mi je otuđio 1000 rubalja, kupio još 4 pive, koje je Anton podebljao u 6 i onda je Anton krenuo stroboskopirati.

Stroboskop nas je apsolutno sve odvalio i priznali smo poraz, popili sve pive, a Zoc je prepisao Dalmaciju da dobije još dve.

Zoraneeeeee, pa šta uradi

Opisivali bismo ovu noć više, ali da budemo potpuno iskreni, nitko se ne sjeća ničega. Nedugo nakon prepisivanja, ipak smo otišli iz vagona, u nekih 3 sata, da bismo strusili još pola boce votke sa izvjesnim Dancem. Ne sjećam se kako su Danci upali u priču.

Ujutro se budimo većinom mamurni, osim Zoca, koji se budi još uvijek potpuno pijan. Prvo na dnevnom redu – popit sve živce Marku. Video koji prilažemo relativno zorno demonstrira kako je to izgledalo.

Na kolodvoru u Irkutsku dočekao nas je Vladimir5 i kombijem se upućujemo u turističko selo Listvanjku na obali bajkalskog jezera. Vozimo se uz tok rijeke Angare, jedine rijeke koja teće iz Bajkalskog jezera. Inače, ima stara Burjatska6 legenda da je stari Otac Bajkal, kad je vidio da jedna od njegovih kćeri, Angara, bježi od njega, bacio kamen za njom koji dijeli rijeku na dva dijela. Tu stijenu su nazvali “šamanska stijena”. Pričica. U svakom slučaju, slijedeći Angaru brzo dolazimo i do samog Bajkala. To je onak…dost veliko jezero. Fakat imaš osjećaj da je more i brodovi su i sve nekak izgleda ko more. I onda probaš vodu i pitka je. Reset mozga. Najbolju stvar na žalost nismo mogli isprobati u društvu 3 zagrepčana i jednog vlaja – a to je da se cijelo vrijeme na Bajkal referiramo kao na vodu i onda gledamo Dalmatince kako im se piga faca i kako na kraju shvaćaju da smo u pravu i piga se ponovo. U ovom trenutku imam potrebu reć da sam nagovarao Zoca da ne prepiše Dalmaciju, ali nije me slušao.

Angara
Ovo je takav raj nakon vlaka
Otac Bajkal stvarno je čaroban. Idući post sadržavat će mnogo više ovog.

U Listvanjki dolazimo do našeg smještaja za iduće dvije noći – Nikolajevo ognjište. Simpatična gospođa pokazuje nam sobe (bože isuse kako ovo dobro izgleda nakon 2 dan vlaka), ostavljamo stvari i bacamo kratki spavanac. Nakon spavanca, šetnja uz obalu Bajkala i onda idemo nazad do smještaja na autentičnu rusku kupelj. Ruska kupelj je u principu sauna zagrijana na pristojnih 100 stupnjeva, ali postoje još dvije prostorije – jedna u kojoj je samo toplo i jedna koja je za temperiranje, koja je na 25 stupnjeva. Postupak je jednostavan – prvo privikavanje na 100 stupnjeva, uz odlaske u sobu za temperiranje, zatim vraćanje u saunu gdje nas Nikolaj šiba naparenim brezovim grančicama, ne bi li nam para se zadržala na koži. Normalno. Kad nemreš više izdržat šibanje od vručine, istrčiš van i baciš se u bazen u kojem je voda na finih 10 stupnjeva. Riječima Nikolaja, očenj harašo. Nakon što se ta procedura odradi par puta i koža je podatna, ogromnom spužvom izriba se koža, da bude lijepa i crvena, zaliješ se vrućom vodom i onda immediatly hladnom vodom i dobar si. Čisti gušt, razumije se. U nastavku fotografije članova naše grupe u trenutku kad nas Nikolaj iznenađuje hladnom vodom7

 

Zoran je prvi pa je duplo iznenađen hladnom vodom
Ivi nije pomoglo što je znala što slijedi
Ni Josipu nije bolje
Marko je zadnji, pa ga je svejedno streslo.

Nakon završetka kupelji, rješavamo finu domaću večeru i idemo spavati, MRTVI smo. Još uvijek nismo riješili onaj mamurluk od sinoć. U nastavku noći ćemo se zbog jet laga probuditi u ponoć, pa opet zaspati u 5 ujutro, ali zato nas ujutro čeka planinarenje po obroncima uz Bajkal. Dosta je čarobno i uglavnom ćemo objaviti u obliku nekoliko uzastopnih videa + par informacija. Čujemo se!

Очень хорошо!

Footnotes

  1. Fascinantno je koliko te putovanje ovog reda veličine prebrika u glavi. U jednom trenutku sam se ulovio kako govortim da smo uz granicu s Mongolijom, samo smo 300 km od nje.
  2. I Josipu i Zocu je bilo fino!
  3. nikad nije jedno pivo
  4. Sorry Dalmatinci, bilo je ili vi ili Istra. A i teritorij vam je već prelazio u druge ruke i za gluplje razloge.
  5. Aleksandar
  6. ”Indijanski” narod koji je bio na ovom području prije nego su rusi došli i proharačili. Kako je Josip zgodno primijetio – to su indijanci divljeg istoka. Možda i ovi imaju kasinoe tu sada.
  7. Ovdje je i video cijelog scrubbing procesa, koji sam nevoljko pristao da bude uploadan. Naš plenum odlučio je da sam ja najbolji kandidat, s obzirom da sam oženjen pa činjenica da sam debeo i odvratan nije bitna.  https://youtu.be/CoOnNEvr7Sg

1 Comment so far

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *


Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.