comment 0

Poprijeko Rusije – zemljom: dani 7 i 8

Izašli smo iz vlaka u 3:20 i ubrzo se nalazimo ispred kolodvora. “Welcome my friends! You need taxi? — Njet — Enjoj your stay! Welcome to Yekaterinburg!”. Neloš početak. Štaćmo sad, u hotel se nemremo čekirat do sutra. Guglaj plejsove. Ima neki Bukowski bar, radi 0-24. Kakva sreća, blizu je našeg hotela. Hoćemo hodat 30 minuta? Nema jebene šanse, zovi taksi. Zovemo Gett i ubrzo dolazi Sergej u prastaroj Kii. Sergeje, hoćemo stati svi unutra sa našim oversized ruksacima? Kako da ne, otvara gepek a unutra dječja sjedalica. Stane jedva moj mali ruksak, ali to nije spriječilo Sergeja da 2 minute pokušava ugurati i jedan veliki. Sergeje, neće ići. Odgovara na ruskom nešto, ja kažem ne treba, ići ćemo samo dvoje i Zoc će za sebe i Josipa naručit drugi. Sergej inzistira da ne treba, ostavit će on nas i vratit se po ovo dvoje, 7 minuta! U redu je Sergeje, ionako ti ne znam objasniti da bismo drugačije.

Kolodvor

 

Sergej kreće prema hotelu i skreće u neke uličice koje izgledaju dosta zlokobno, pa iza nekih oronulih garaža i naposlijetku staje na malom parkiralištu na kraju uličice. Malo su se stisle gaće, ali par metara dalje vidjeli smo stražnji ulaz u hotel. Spasiba Sergej, teraj se po ovu dvojicu. Mi u međuvremenu pregovaramo predaju prtljage do sutra popodne kad ćemo doć na check-in. Ma možete na check in u 7 ujutro. Isuse mileni hvala ti, trpamo ruksake u storage i gibamo nać Bukowski bar. 4 ujutro je. Izlazimo iz hotela i već se počelo daniti. Slijeva vidimo dučan s mobitelima, radi. Prolazimo dalje, talijanski restoran, radi. Na idućem križanju trafika, radi. Sve radi. Dolazimo do Bukowskog i ulazimo unutra, a unutra stabilna situacija. 2 para na dejtu, neki ljudi za šankom i par stolova punih neke ekipe. Svi normalni, nitko nije pijani odron smrti.

Ekipa na ugodnoj veceri. 5 ujutro.
Krajinski t-rex

 

Ljudi kaj se dešava ovdje, jel ovo ikom jasno? Naručujemo nešto malo hrane1 i pivo i pokušavamo ostat budni. Svakih pol sata dođe netko novi u restoran, posve normalan, sjedne i naručuje klopu. U glavi nam je 2 popodne, sunce je već visoko na nebu, a meni se spava za popizdit. Gledamo ljude i pokušavamo skratit vrijeme, ali umor je neumoljiv i ne prestajem kljucati. Nekako dolazi 6 i 30 i idemo prema hotelu. Dobili smo ključeve, odjava. Probudit ćemo se oko podneva i ić u istraživanje.

Dižemo se u 12 i, napokon, tuš. Svi vodiči kažu da nedostatak pranja u vlaku nije neka drama i da se preživi — i u pravu su, ali tuširanje je u ovom trenutku najprekrasnija stvar u povijesti prekrasnosti. Nalazimo se pred hotelom i idemo u šetnju.

Na prvi pogled, Ekaterinburg se čini malen – možda veličine Zagreba. Svjesni smo da je grad od puno više ljudi, ali pogled na visoke zgrade uokolo nam kaže da je centar u principu prilično stisnut, mogli bismo manje više sve proći pješke. Idemo prvo riješiti najpoznatiju stvar u gradu – crkvu od krvi, mjesto gdje je smaknuta carska obitelj, a ujedno i monumentalna crkva. Zoc se pita kak lašte te kupole, a mi teoretiziramo da ako su od pozlate, ne treba ih laštit. Ulazimo u crkvu, Ivu tjeraju van jer nema pokrivenu glavu, normalno, ja lovim jedan fotos impresivnih ikona prije nego me obavještavaju da nema slikanja i idemo van. Uzbudljivo.

Mutni Nikolaj sa familijom
Crkva po krvi
Smećeeee

Glavnu atrakciju smo prošli za 2.56 minuta. A sign of things to come. Vani pokušavamo naći koka kolu zero i uočavamo zgodnu palaću – gledamo u vodiču šta je – kabinet rudarskog društva ili tako nešto. Prikladno. Neki kios prodaje domaće produktje i idemo pokupovat neke stvari – Iva kupuje prve slane štapiće koji su actually slani od kad smo otišli iz hrvatske, a ja kupujem neko smeće koje se zove vitek. U principu ista stvar kao i smoki, osim što nema nikakvog okusa, tekstura je drugačija, vuče na slatko i boja prste u boje koje je nemoguće oprati. Nije ni slično smokiju.

Rudarska uprava, normalno

 

Uočavamo neke bajkere — imaju motosusret. Idemo prema tome i uskoro se nalazimo na Ekaterinburškom waterfrontu. Dosta impresivno, a rijeka Izet se čini dosta mirnom za svoju širinu. Kasnije ćemo saznati da je ovo umjetno napravljeno zadebljanje rijeke, kako bi se napravilo lijepo jezerce usred grada. Valja. Malo niz rijeku nalazimo jako zgodnu trgovinu sa suvenirima – “Ural souvenirs” koju toplo preporučam bilo kakvim putnicima namjernicima u Ekaterinburgu. Prodaju hrpetinu malih điđa, a sve napravljene od minerala koji se vade na Uralu. Kupujemo nekog malog međeda, Zoc kupuje Babušku i idemo dalje

Waterfront sa istoka

 

 

Uskoro nas put vodi do rezidencije namjesnika Sverdlovske oblasti2, kuće u kojoj je Jeljcin, dvojcjevka s Urala, započeo svoju karijeru3. Malo niz cestu je kip A.C. Popovu za kojeg Rusi kažu da je izmislio radio, a evidentno je iz njegovog izraza lica da mu je i samom jasno da nije.

Popov je svjestan da nije izumio radio

 

Dalje niz rijeku i nailazimo na branu koja ogromnu količinu vode reducira nazad na rječicu, a mi zamišljamo kako je taj razgovor izgledao u Sovjetska vremena. “Sergej, hoću trg ovdje — Gospodine, tu je rijeka. — <gulag> — Vladimir, hoću trg ovdje. — Koliko velik?”. Na trgu organizacija svjetskog prvenstva dijeli karte za utakmice i red je impresivan. Mi samo hoćemo koka kolu zero, ali tough luck.

Trg preko rijeke

 

Nastavljamo šetnju uz reduciranu rječicu i nailazimo na mural/spomenik Beatlsima, oko kojeg su grafiteri napravili razno razne dodatne umjetnosti, a putnici namjernici markerima ispisali razne stvari po zidovima. Ostavljamo poruke, a odlučujem i ja da kažem nešto, za dnevnik. Gledamo sekundu što ćemo dalje, Zoc kaže da je u blizini neki dost impresivni vidikovac, pa idemo to riješiti.

Mural Beatlesima. Ne vidi se, ali tu je i odar Chesteru Benningtonu.
Poruka za dnevnik
Ekipa resetira svijet. 100 internet bodova tko kuzi foru.
PIšem blog u neljudskim uvjetima.

 

Upućujemo se prema tornju Visockoga, za što smo pretpostavili da znači visoko, a zapravo je samo prezime nekog ruskog Zdravka Čolića. Kupujemo karte za vidikovac i dobijamo karte za muzej Visockog džabe. Bacamo karte za muzej Visockog džabe. Na vrhu vidikovca nismo mogli tražiti za ljepši dan – izuzetno je vedro i pogledi pucaju svuda okolo po Uralu. Ural nije toliko impresivan, ali iskorištavamo priliku da složimo konceptualni duet selfija sa Europom i Azijom 4.

Selfie s Evropom
Selfie s Azijom
Evropa Azija

Za iduću stanicu odlučujemo pogledati kolekciju minerala i kamenja koja je na postavu u Velikom Uralskom hotelu. Dolazimo do hotela i postav je trenutno na turneji, nije u hotelu. Normalno. Meni osobno paše, ionako sam se raspadao već od gladi, pa idemo pojesti nešto u Uzbečki restoran. Uzimamo taksi i dolazimo u prekrcan restoran, 4. smo u redu čekanja. Ovo će biti dobro. Napokon sjedamo i gledamo što je na ponudi – neke juhice koje dosta podsječaju na križanac između Bosanskog lonca i vijetnamskih pho juhica, šašliki i kebabi koji dosta podsječaju na tursku i janjetina s žara koja je manje više standard svugdje po centralnoj aziji i bliskom istoku. Uzimamo neku klopu, konobari nas živciraju jer sve fulavaju ali bilo je fino, iako ne pretjerano impresivno.

Mutni selfi iz Uzbečkog

Nakon ručka, šećemo Ekaterinburškom tkalčićevom, koja je puna čudnih kipova, tipa Michael Jackson ili kip ruskoj verziji Ala Bundya. Mislim, smatrali bismo to čudnim, ali mi imamo spomenike Zvonku Bušiću u nekim gradovima, pa tko smo mi da sudimo. Uskoro se nalazimo na trgu godine 1904. i opet neka ogromna Nama. Rusi vole svoje Name. Tu je također i spomenik Lenjinu sa zgodnim citatom, ali kako ne znam službeni hrvatski prijevod, morat ću se sam okušati “Sve što smo postigli zasnovano je na najdivnijoj sili na svijetu – snazi naših radnika i seljaka”5.

Trg godine 1904.

Parasimpatikusi nam se aktiviraju, pa idemo do hotela odmorit, ja idem uploadat post, ako uspijem na užasu od interneta6, a kasnije ćemo odlučiti kamo van. Predvečer, skupljamo se svi u sobi i uz bocu votke razmatramo opcije. Interneti kažu dobre stvari o klubu imena “Tiskara”, pa ćemo tamo. Bonus je što je odmah kraj hotela. U izlazak krećemo u 23:30, srećom, jer je Zoc ostao na Moskovskom vremenu pa je mislio da je pola 9. Dolazimo u klub, a u klubu nema nikog. Osoblje nas gleda kao da smo pali s Marsa. Uzimamo pića7 i sjedamo u Lounge, a ja pitam osoblje kad se očekuju ljudi. Kažu prije 2 rijetko itko. Ispalo je kasnije da smo popušili foru, jer ljudi nisu došli ni u kom trenutku, ali i dalje nam nije jasno kako grad funkcionira i kaj se tu događa. Never the less, napili smo se, Zoc je plesao s nekim ženama i u nekom trenutku Josip i Iva idu u hotel jer im je dosta, a Zoc i ja idemo u pizza restoran riješit pizzu i dvije votke. Normalno. U trenutku kad je Zoc prestao koristiti sintaksu, zaključujem da smo dobri i idemo u hotel. Spavanje.

Iva owna klub.
Transformator

DAN 8

Budim se sa najvećim mamurlukom svijeta i kužim da se nemrem bavit blogom sad. Doručak. Rješavamo doručak, Zoc uzima drugu karticu u mobitel shopu i idemo dalje šetat gradom. Uskoro se nalazimo u nekom parku gdje su postavili razno kamenje (Uralčani vole svoje kamenje) i gledamo kamo ćemo. Josip i ja guramo da odemo van grada u muzej vojne tehnologije, ali logistički je teško za izvesti i potrošili bi dosta vremena na putovanje. Ništa, idemo u Jeljcinov centar, tu u gradu.

Kamenje. Fakat ga vole.

 

Hodamo drugom stranom waterfronta i okidam još jednu panoramu, ova mi se čini još bolja, a krećemo se prema business districtu Ekaterinburga, sve je puno visokih nebodera okovanih staklom. Uskoro stižemo i do Jeljcinovog centra, a na ulazu Jeljcin, isklesan iz komada velikog bijelog kamena. Sve je vrlo falusno, ali pretpostavljam da bismo i mi Tuđmana najradije stavili u slični form factor da imamo sličan centar.

Fakat su opsjednuti Chesterom.
Falični Jeljcin

Sam centar je prekrasno napravljen, muzej je jedan od najboljih u kojima sam bio, u smislu interaktivnosti, multimedijalnosti, kako je sadržaj prezentiran. Na samom početku dočekao nas je crtić koji u 5 minuta objašnjava Rusku povijest, a unatoč tome što je bio na ruskom, ostavio je izrazit dojam, više zbog stila animacije i same režije, nego zbog sadržaja. Kasnije nas put vodi kroz 100 godina najrecentnije Ruske povijesti, završavajući sa odabirom Jeljcina na vlast. Zgodan prikaz, uključujući neke zgodne eksponate, ali prava svrha muzeja je izložba koja kroz metaforičkih 7 dana opisuje događaje od 1991. do ranih dvijetisućetih, odnosno od Jeljcinovog govora na partijskom skupu i nastavnog iščlanjenja iz partije, do njegovog puštanja vlasti i odabira Putina na vlast. 7 dana nije slučajan odabir, jer je iz cijelog postava evidentna mitomanija i dizanje u nebesa Jeljcinovog lika i dijela, bez nekog naročitog kritičkog postava. Utoliko, koliko god nas se muzej dojmio, zamislio sam muzej Tuđmana u sličnom nekritičnom smislu, te sam naprosto morao iste sekunde na toalet.

Iva u prodavaonici, cca. 1993.
Jeljcin i ja, prijatelja dva

 

Izlazimo iz muzeja i osjećamo glad pomiješanu s mamurlukom. Nije dobra kombinacija. Gledamo opcije za ručak, jedna je zgodan ruski koncept gdje su blagovaonice uređene kao tipične ruske ljetne kuće, jedno je drugi zgodan koncept gdje gosti mogu naučiti raditi neka ruska jela. Ipak idemo na gruzijsku.

I to kakvu. Ovaj puta smo baš pogodili izvrstan Gruzijski restoran, a i konobar je bio raspoložen. Naručujemo neko Gruzijsko vino, a čovjek nam priča pošalicu iz Gruzije – kaže da tamo imaju izreku da je Bog rekao da se vino mora piti jedan dan u godini, ali da nije rekao koji dan. Gruzijci, bogobojazni kakvi jesu, zato piju svaki dan, da slučajno ne fulaju taj jedan u godini. Smijemo se i čekamo hranu. Istovremeno, shvaćamo da je odnos cijena takav da ovo što će biti jedan obrok ovdje bi vjerojatno moglo kupiti samo obrok za dvoje u Londonu, a Zoc kaže da bi u Oslu on za iste novce mogao možda dobiti predjelo i glavno jelo za sebe, ali definitivno bez pića.

Konobar nam donosi obilnu porciju kačapurija i mnogo kinkalija, a mi si razmišljamo da li da otkažemo karte i uzmemo prvi vlak za Gruziju, završimo putovanje tamo. Josipa opet lupa inspiracija uzrokovana Gruzijskom prehranom i izvaljuje kako ga kinkaliji podsjećaju na “malu juhicu u mošnjici”. Hvala Josipe.

Kačapuri
Kinkali
Turska kafa

Završavamo jelo i odlučujemo naručiti još jednu bocu vina i samo ischillati u restoranu. Naručujem također i tursku kavu i stiže mi dosta gusta i “socasta” kava, ali nema veze, paše mi kofein. Završavamo vino i pričamo o glupostima i odlučujemo prošetati do još jednog spomenika u blizini, prije nego kupimo zalihe za vlak i krenemo na kolodvor. Šećemo prema spomeniku i uspjevam uloviti dva ekaterinburška tramvaja. Opet mi se čini da smo ulovili T3, ali ulovili smo i još jedan tramvaj, sličan našim Končarima, ali znam da ne može biti to. Ne prepoznajem ga, pa opet prepuštam palicu zagrebačkoj fact-checking diviziji da odrede koji bi ovo mogao biti stroj.

Koji je ovo tramvaj? Joker: Zovi Zagreb
Bilo kuda, isti tramvaj svuda

Hodamo malo dalje i, okruženo zgradama koje neodoljivo podsjećaju na trešnjevku, vidimo lanser raketa. Josip opet prikladno komentira: “Fora je ovo. Malo trešnjevka i onda malo izvedeš djecu na rakete i tenkove. Samo u Rusiji.”. Kao djeca koja jesmo, odlazimo pogledati stalni postav artiljerije, tenkova i ikonskog ruskog oružja. Josip sjeda za protutenkovski top, a ja poziram uz artiljerijsko vozilo, for scale. Odmah iza stalnog postava ovog oružja, nalazi se trg koji smo došli pogledati. Trg je podignut u čast žrtava u Afganistanskom ratu, a centralni spomenik neodoljivo nas podsjeća na film “Platoon”. Vrlo efektan spomenik, koji, barem za nas, zorno prikazuje patnju i nemoć vojnika uhvaćenih u ratnom vrtlogu.

Veliki top je velik. Marko for scale.
Josip puca po neprijatelju
Platoon

Ulazimo u trgovinu, kupujemo juhice i tjestenine za vlak i krećemo prema hotelu po torbe prije nego što nastavimo do ekaterinburškog vokzala8. Ne znamo kad ćemo poslati idući update, ali postoji mogućnost da ne uspijemo skroz do Irkutska, iduće stanice na našem putu. Ako ne, vidimo se negdje iz dubokog Sibira!

Footnotes

  1. naručili smo previše
  2. Fun note – Yekaterinburg je za vrijeme Sovjeta bio nazvan Sverdlovsk, a upravo je izvjesni Sverdlov tip koji je naredio ubojstvo carske obitelji. Oblast se i dalje zove po sovjetskom nazivu, što je i slučaj u drugim dijelovima rusije — primjerice u Petrogradu je oblast i dalje bila Leningradska oblast.
  3. Josip s nama dijeli anegdotu da su Jeljcina navodno zvali dvocjevka s Urala, jer je u studentskim danima mogao piti dvije boce votke istovremeno.
  4. Ekaterinburg je samo 40 km od točke gdje su Humboldt i još neki odlučili da je geološka granica između Europe i Azije. Tamo je sad bijeli obelisk koji označava točku, ali kako smo u grad dolazili po noći, fulali smo ga. Smola.
  5. все чего ми достигли показывает что мы опираемся на самую чудесную в мире силу – на силу рабочих и крестьян
  6. Izgleda da smo precijenili brzinu ruskog Interneta van Moskve, pa će ambicija svakodnevnih postova morati biti nezadovoljena – slike su najveći problem, jer upload traje i traje na ovim pretpotopnim brzinama.
  7. Ja sam uzeo zgodan koktel imena Transformator
  8. ruska riječ za željeznički kolodvor

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.


Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.