comment 0

Poprijeko Rusije – zemljom: dani 5 i 6

Budimo se relativno kasno jer smo htjeli napuniti baterije prije velikog puta i neizvjesnog sna večeras. Za doručkom radimo plan za danas – ostavit ćemo torbe u hotelu i onda idemo do crvenog trga, gdje ćemo većinu dana provesti u Kremlju.

Odlučujemo podzemnom željeznicom do trga revolucije, pa onda dalje. Pretpostavljamo da će biti spektakularna i stvarno nije razočarala. Cijela stanica prekrivena je figurama razno raznih pripadnika radničke klase koji su sudjelovali u revoluciji, a najzanimljivije je koji elementi kipova su “izraubani”, sugerirajući da se upravo ti dijelovi često trljaju – za sreću. Tako je kod kipa seljaka izrauban pijetao, kod lovca je izraubana njuška lovačkog psa, a kod jednog tipa izraubana je….ručna granata? Nismo sigurni što da mislimo o ovome, ali znamo bar jednu osobu u Zagrebu kojoj bi to bilo posve prirodno, pa odlučujemo da ne znamo ništa o svijetu i životu.

Pijetao za sreću
Šljakeri na pneumatskoj su također heroji
Pomazi granatu za sreću

 

Po izlazu iz podzemne nalijećemo na turistički dućan, te odlučujemo ući i kupiti stvari koje smo naumili. Ja gledam figure Spaskaja tornja i katedrale sv. Vasilija za majku, Iva gleda magnete, a Zoc se naumio na ušanku…samo nije baš zamislio da su one tolike, pa se ubrzo predomišlja.

Sad, iako nam je crveni trg iza leđa, odlučujemo ići malom obilaznicom pa do parka Zarjady prvo, kako bismo ulovili par fotosa, a i kako bi si dali priliku naći neki tabak, jer Josip je skoro bez cigareta, a Zoc će skoro dehidrirati jer nema Coca Cole Zero. Kako mislite voda? Ta mala obilaznica nas je odvukla preko Lublanke, kraj muzeja politehnike (zbilja impresivno zdanje, koje se, na žalost, renovira) sve do parka Zarjady, ali tabaka nismo našli. Čovjek bi pomislio da Rusi uopće ne puše i ne piju. Hint – nije tako. Ono čega je svakako više nego u Hrvatskoj/Londonu/Parizu su potpuno odvaljeni pijanci koji doslovce vise naglavačke s klupica po cijeloj Moskvi. U jednom trenutku naišli smo na jednog kojeg je ljubazni član Moskovske policije šamarima vraćao u realnost.

Hrpetina lampica visi u čvorovima. Čak i ovi ukrasi su zastrašujući “kao podvodne mine” što bi rekao Josip

 

Park Zarjady je izgrađen relativno nedavno, a ideja je da bude park koji bi offloadao turistički pritisak sa Kremlja i Crvenog trga, s obzirom da je u relativnoj blizini, nudi foto spotove za fotografiranje Kremlja i razne ad-hoc turističke sadržaje poput izložbi i javnih nastupa. Okidamo par fotki katedrale sv. Vasilija (što bi Zoc reko – the world famous tetris building!) i idemo na Crveni trg.

Kremlj i Vasilije iz parka

 

Šta jest, jest – Rusi znaju napraviti trg. Crveni trg je okružen monumentalnim zgradama sa sve četiri strane – Kremlj na zapadu, državni povijesni muzej na sjeveru, GUM (Generalni univerzalni magazin – pandan našoj Nami, samo jedno 4 puta veći i monumentalniji) na istoku te katedrala sv. Vasilija na jugu.

Crveni trg – prema Vasiliju
Crveni trg – prema muzeju
Fakat smo tu, nismo se samo zbuksali u tipa Karlovac.

 

Ono što je kvarilo iskustvo, ali licemjerno bi bilo žaliti se, je što je ovo prvo propisno “guidebook turizam” mjesto na kojem smo bili i apsolutno je preplavljeno ljudima raznih rasa i pozadina. Uspijevamo okinuti par fotosa, istražiti što pojedini tornji Kremlja predstavljaju (ukupno ih je 20), a Zocu ispada GoPro na pod. Хорошо.

Krećemo lagano prema grobnici Lenjina, ali čini se da ćemo ostati kratkih ruku. Grobnica je, naime, skroz okružena skelama i ceradama povodom dana pobjede, a ulaz je zabranjen. Šteta, međutim znamo da nismo mogli birati drugačije datume, pa nam ovo ne predstavlja preveliki problem. Šećemo po trgu i zamišljamo kako je izgledao kroz stoljeća, od početaka iz vremena ranih Normana i Rusa, do socijalizma kad je predstavljao jedan od dva najpoznatija svjetska centra moći.

Putin nam se malo posrao na veselje

Napuštamo crveni trg i radimo lagani krug oko Kremlja do ulaza. Putem prolazimo kraj Aleksandrovskog sada, vrtova koji oduzimaju dah ispred zapadnih zidina Kremlja, a malo smo razočarani što ulazak nije moguć, jer je zapadna strana trenutno zatvorena.

Neki pop zgleda ko lvl 34 necromancer

Nakon par trenutaka, konačno dolazimo i u Kremlj. Veličanstvenost svega što smo vidjeli unutra ne može se opisati, tako da ćemo Vas morati uskratiti za taj dio putovanja, ali dovoljno je reći da se radi o uvjerljivo najimpresivnijem prizoru koji je itko od nas ikad vidio.

Niste valjda pali na to, naravno da nije radio

Tužni što nas sudbina opet nije pomazila, gledamo što bismo mogli dalje. Kandidati su nam šetnja uz Dumu do Muzeja sibirskih gulaga, a kasnije i eventualno Muzeja KGB-a, za koje navijamo Josip i ja, te Muzeja kozmonauta u sjevernoj Moskvi, do koje nam treba pola sata vožnje, za koji navija Zoran, ali i meni nije mrsko zbog parka u kojem se muzej nalazi. U konačnici, reviewovima potaknuti zaključujemo da muzej kozmonauta ima postav koji je vredniji vidjeti uživo, pa krećemo tamo.

Ulazimo u podzemnu, a Zoran dokumentira veći dio putovanja GoPro-om1, dok ja bjesomučno čitam vodiče ne bih li spriječio situaciju u kojoj ponovo fulavamo nešto zbog toga što ima sumanuto radno vrijeme. Vidimo da ćemo u Vladivostoku biti u podmornici i to nas vraća u život.

Po izlasku iz metroa prvo se suočavamo sa mastodonskim zdanjem za koje smo sigurni da je neka vladina institucija2.

S druge strane stanice, pak, je ogroman spomenik Ruskom svemirskom programu, koji se sastoji od velikog obeliska koji predstavlja ispuh uzlazeće rakete na vrhu, a postolje je obloženo reljefima koji predstavljaju ljude koji su sudjelovali u programu – pritom dosta egalitarno su predstavljeni i muškarci i žene i kozmonauti i fizičarke, kao i čistači i izrađivačice skela. Pravo kako treba.

Marko for scale

 

Ulazimo u muzej i prvo što sam primijetio je da postoji automat na kojem se mogu kupiti proteinske paste i nutritivni paketi koje kozmonauti koriste. Zgodan detalj, ali cijena je malo paprena za bezukusnu splačinu koju bi probali iz štosa. Ulazimo u sobu sa eksponatima – tu su 1:1 replike Sputnika, kao i satelita koji su nosili prve pse, Belku i Strelku, u svemir, te čitava serija stvari koje je posjedovao Gagarin, uključujući i njegovo prvo odijelo u kojem je bio u svemiru, ali i prvu kapsulu u kojoj je putovao. Impresivno, ali čini se nekako bazično i reducirano. Zoc se slika s velikim kipom Gagarina, a nakon toga uočavamo model muzeja gdje vidimo da smo samo u predvorju, dok je muzej zapravo velika hala iza toga. Osjećamo se malo glupo, ali nije da u dosadašnjim danima nismo već pokazali gdje nam je glava. Opuštamo se, okej?

Pas brije da je bolji od nas. NE GLEDAJ ME TAKO
Jedan je prvi čovjek u svemiru, a drugog uzbuđuju hlače s uzorkom na svemir. Isto.
Tu je Gagarin chillao

 

U velikom dijelu muzeja ima stvarno impresivnih eksponata – od gotovo svih uniforma korištenih kroz povijest svemirskog programa, do impresivnih alata i uređaja koje su kozmonauti koristili u svemiru, ali tu je i pravi primjerak ruskog Soyuza, letjelice kojom kosmonauti, ali i američki astronauti, trenutno lete u svemir. Na svim eksponatima stoji da se ne smiju dirati, ali Zoc je čvrst u namjeri da dodirne nešto iz svemira, pa gleda oko sebe, zaključuje da je sigurno i ulijeće po brzi dodir Soyuza. “Не прикасайтесь!” — grmi djelatnica odozgo. Zoc nije dobro provjerio.

Osobno najdraži dio, iako se radi samo o velikoj maketi, je 1:1 model modula stare svemirske stanice MIR, u koji je moguće uči i vidjeti kako su izgledala pilotska kabina, spavaonica, blagovaonica i kupaonica. Maestralno.

Dakle sad ćemo uć u spejs stejšn. Okej.
Ne vidi se na slici, ali preko puta ima dosta pločica koje možeš čitat da ti ne bude dosadno
Laboratorij spejs stejšna. Manje neona nego što bi čovjek mislio

 

Po izlasku iz muzeja, stiščemo puce na panou “STISNI AKO VOLIŠ KOZMOS”. Volimo kozmos. Finalni eksponati su dio izložbe “Sovjetska propaganda svemirskog programa” i svi su prekrasni. Jedan u fotosima ispod, ali svaki je bio vrhunski. Konačno, pri samom izlazu, Zoc i ja idemo voziti simulator, u kojem nas čeka kriminalan pokušaj augmentirane stvarnosti u kojem pilotiramo Soyuz na mjesec, pa kroz kišu asteroida slijećemo ispod ronioca u neko more. Ne znam ništa.

U spasu komunizma
Ne bilo kakvi idijoti, SVEMIRSKI idijoti.

 

Izlazimo iz muzeja i shvaćamo da je već 5 sati. Još moramo večerati, kupiti zalihe za vlak i pokupiti prtljagu u hotelu. Guglamo gdje jesti i krećemo prema jednom restoranu koji supposedly servira dobru rusku/sibirsku kuhinju. Meni na internetu kaže da su cijene prihvatljive, pa smo otišli tamo i vidjeli da nisu. Plan propao, idemo u najbliže mjesto – Babu Martu. Ulazimo unutra i sad već majstorski: “Zdravstvujte, stol za četrji pažalusta”. Pita nas nešto što pretpostavljam da je imamo li rezervaciju. “Njet!”, rezolutno. Gleda me kao da sam baš sad došao nju zajebavat. Niš ne kužim, restart. Slabo. Dolazi sljedeća i pita me naglaskom koji je puno lakše za razumjeti – da jest ćemo. Kaže ona, možemo i na bugarski. Aha, tu smo. Eto nas na drugom kraju kontinenta u balkanskom restoranu, normalno. Naručujemo klopu, Zoc naručuje janjetinu, pa ipak ne bi janjetinu, pa ipak dobije janjetinu. Svira “Neke ptice nikad ne polete”. Sve je prikladno. Hvala ti Saša.

E i ovo je bilo u muzeju. Kaj?

Dosta je bilo, skupljamo stvari, idemo kupiti zalihe u dućan. Kupujemo par juha, vreću kikirikija, nešto instant noodlesa i najskuplju instant kavu koju možemo naći, u nadi da će biti pitka3. Sol, šećer i gumeni bomboni za najviše dijete u Rusiji i dobri smo. Pravac kolodvor.

Dolazimo na kolodvor, a pred kolodvorom postrojeno 17 divizija raznih rodova ruske vojske. Sve jedan mlađi od drugoga, kreću se okolo u formaciji, na što Josip komentira da to uopće nije začujuđuće. Klinci nemaju prekid, ide vrtić-škola-vojska, ni ne znaju drugo nego “na parove razbroj se”. Ima smisla. Prolazi mi kroz glavu da svi ovi vojnici idu sa parade po svojim vojarnama i kućama – ako nemaju svoj vlak, to znači da će ih preko nekoliko ići po našim vagonima. U svakom slučaju, stigli smo sat vremena ranije, idemo popit pivo i dić pare po bankomatima. Sljedećih sat vremena uglavnom prolazi u stanju lagane nervoze, svi smo uzbuđeni što ćemo napokon vidjeti vlak. Ispijamo pivo i ulazimo na kolodvor – i dalje je pun vojske, a gužva je i na kolodvoru. Zoc uspijeva prošvercati boce votke kroz security i tražimo gdje kupiti pivo unutar kolodvora. Nema piva.

Zaboravili smo spomenuti? Alkohol je zabranjen na ruskim vlakovima, sem piva kojeg je moguće kupiti u restoranskom vagonu gdje osoblje ima pravo uskratiti uslugu osobama za koje procijene da su popile previše. Smola, morat ćemo se snalaziti u restoranskom vagonu, ali barem imamo votku.

Upućujemo se prema peronima i iza zadnjeg ugla – peron 4, naš vlak čeka nas na peronu, spreman za ukrcaj. Bacamo nekoliko obaveznih selfija i idemo do provodnice za vagon 10, u kojem ćemo provesti idućih 28 sati. Iva inzistira da provjerim s provodnicom je li ovo naš vlak, za svaki slučaj. Ja inzistiram da neću, jer ionako provjeravaju putovnice. “Izvinjite, eto naš pojezd?”…nećemo se ni pretvarati da je moglo završiti drugačije. “Pasaport, pasaport”, i miče papire i traži putovnicu. Pobjeda je slatka. Dobili smo kupe broj 2 i ukrcajemo se u vlak.

Uzbudjenjeeee!

Sve je tu! Samovar, provodnička kabina, naš kupe, kreveti, gle ima mala stepeničica koja se može izvući, pazi ovo, ovaj stol se sklapa, gle ovdje su pretinci, isuse dobili smo šlape, gle šlape imaju i četkicu i pastu za zube, omg predobro…sljedećih 3 minute proveli smo kao dijete kad dobije lego set4. U idućih 6 minuta svi smo već bili u piđamama i šlapama, ne bismo li se osjećali kao doma, a prtljaga je bila majstorski zagurana po raznim pretincima u kupeu.

Ne ovo nije iz svemirskog muzeja, ovo je samovar.
Mali pretinci u naslonu za glavu!
Punjaci za mobitel! 21. stoljece!
People for scale

Spremni smo. Još 10 minuta čekanja i dolazi provodnica da nas pita kad nam paše doručak i što želimo za doručak – imamo izbor između piletine s nepoznatim i svinjetine s nepoznatim. Odabiremo svinjetinu s nepoznatim (ustvari ne toliko nepoznatim, jer smo čuli riječ “grašak” 5) i provodnica nam za 3 minute donosti pladanj sa dva paketa vafla s pekmezom i čajnom salamom, bez ikakvog kruha. “Kaj nismo pričali o doručku? — Kaj nismo rekli svinjetina? — Pa ova salama je vjerojatno svinječa — Zakaj su ovdje vafli s pekmezom a ne kruh?”. Nismo imali izbora nego da otvorimo votku.

No zdorovje!

Nakon par rundi povlačimo se spavati, taman negdje oko ponoći. U Ekaterinburgu ćemo biti u 3 ujutro, trebat će nam sna. Gasimo svjetla i liježemo na krevete. Kroz 48 sekundi shvaćamo da ćemo do jutra preznojiti omanje jezero. “Marko, daj provjeri grijanje”. Grijanje radi, u kupeu je 28 stupnjeva. Idem do provodnice probati zamoliti da upali klimu ili ugasi grijanje. Klimu nismo dobili, ali radijator se ugasio – dobro je. Nije i dalje je vruće. Mirimo se sa sudbinom i odjavljujemo dan.

Dan 6

U 03:40, budi nas sunce, vani je dan. Kaj se događa? “Jel ikom jasno kaj se događa? Jel nam se satovi nisu pomaknuli?”. Gledam kroz prozor i brojim markacije uz prugu do znaka s kilometrom. 380 km. Nismo još prošli ni Nižni Novgorod, a kamoli Kirov. Ulazimo u Nižni Novgorod. Brzo animiram grupu da se priljepimo uz prozor i gledamo prelazak preko Volge. Volga je…dosta velika, iako znamo da na ovom dijelu nije najšira. Svejedno, zadovoljni smo prizorom najveće Europske rijeke – okidamo fotke, jedemo vafle s pekmezom i čajnu bez ičeg (???) i pokušavamo dalje spavat. Ili bar grupa pokušava, meni to nikad nije išlo. Čitam što je uz prugu i pokušavam uloviti neke znamenitosti, ali sve što se izmjenjuje iza prozora su jedna vrsta stabla sa drugom vrstom stabla. Duboko smo u prostranstvima preduralske Rusije i u principu nema baš puno civilizacije, a ovo tajge što nam smeta je taman dovoljno da pogledi ne pucaju. Ništa, prestat ću mučiti grupu i zatvoriti roletu. Gle, ipak mi se spava?

Tu smo trenutno
Nizni Novgorod. Slika je A1, ali most se nije htio pomaknuti.

Budim se 180 km dalje, spavao sam oko dva i pol sata. Otvaram roletu i vidim da sunce već opako promatra visoko na nebu. Provjeravam mobitel, još nismo prošli granicu vremenske zone. Uzrujan, palim GPS i gledam geografsku dužinu, uspoređujem s geografskom dužinom jedinog drugog grada koji me ovako zbunjivao. Aha, na istoj smo širini kao Oslo. To objašnjava neke stvari. Čekam da se drugi probude i uređujem špajzicu6 sa stvarima koje jučer nismo otpakirali. Idem napraviti kavu. Cijena joj ne pomaže, ali bar je kava. Nazad u Kupe-u, ekipa se polako počinje buditi i čekamo doručak u 10 sati i dolazak u Kirov.

Šuma je svuda oko nas
Špajzica
Kaj je ovo Kirov?

Provodnica nam servira doručak i vidimo da je nepoznata stvar bila heljda. Dobro je, moglo je i gore. Malo je bezokusno, ali preživjet će se. Došli smo u Kirov i Josip nervozno ide van pušiti. Imali smo plan da se cigaretne djelatnosti obave u prostoru između dva vagona, ali kad je jučer išao izviditi situaciju, provodnica je odmah trčala za njim i vikala da je pušenje u tom dijelu zabranjeno. Nastavljamo put, ja pišem, Iva spava, Zoc uči o igrama a Ivišić čita o povijesti ruske željeznice. Deja vu. Dolazi neki tip upada unutra i počinje pričati nešto što zvuči kao upravitelj pejozda i onda veli “Ja – boss”. On je šef. Pita nas odakle smo i onda odmah pita imamo li što lokalnog novca. Razočaran je što nemamo železne, ali uzima 10 kn od Josipa i daje mu bedž za dan pobjede. “Šta ću tek dobiti za Jelačića”, pita se Josip.

 

Svinjetina s heljdom. Vrlo bazično

Netko predlaže pivo. Idemo u restoranski vagon. Pritom prolazimo kroz vagon prvog razreda i dva vagona drugog razreda – u vagonu prvog razreda približno je 4 stupnja manje. Klasne razlike moraju postojati. Restoranski vagon je evidentno iz nekog starijeg modela vlaka – klupe su drugačije, vrata između vagona nisu u skladu s ovima koje smo dosad vidjeli. Neki tip u plavoj manduri visi na laptopu – valjda stariji inženjer ili nešto slično? Sjedamo i naručujemo nešto sušene ribe za prigristi7 i pivo. Zoc predlaže neke društvene igre i kratimo vrijeme do Baljezina. Konobarica dolazi do nas, jako joj se sviđa igra, pa traži ime igre i zabavno nas gleda. Stvarno sam ju htio pozvati da se pridruži (u restoranskom vagonu nema praktički nikoga), ali jezična barijera je neumoljiva. Nema veze. Dolaze tri vojnika i igraju preferans, što pokazuje da ako želiš naći trećeg za pref u Zagrebu, moraš doći 100 km istočno od Nižnjeg Novgoroda.

Igranje u vlaku, a što drugo.
KUNEM SE, super je

Uskoro stajemo u Baljezinu i stanica je puna babuški koje prodaju različite produktje. Izlazimo na puš-pauzu + vidjeti kaj ima. Marinirovane ogurćeke pažalusta. Spasiba. Kupivši kisele krastavce, vraćamo se u naš kupe prije polaska i ubrzo svi kunjamo za jedan popodnevni spavanac. Prethodni dani bili su stvarno naporni.

Baba je mala, a ja sam veliki. Smiješno.
Nutritivna zakuska

Ustajemo nekih stotinjak kilometara kasnije, a taman ćemo ući u Verešaginovo – grad sa željezničkim depoom, nazvan po Ruskom slikaru vojnih scena koji je ovuda prošao prije svoje zadnje komisije 1905., na putu za Rusko-Japanski rat. Pri ulasku u grad je savršeno očuvana FD21 parna lokomotiva iz sovjetskih dana, a brzom prilazu unatoč, uspijevamo okinuti fotos. Inače, u ovom trenutku već lagano dolazimo na obronke Urala i krajolik se lagano mijenja, iz močvara presječenih šumama u … čvrsto tlo presječeno šumama.

Josip ulovljen kako kulerski gleda kroz prozor
Marko ulovljen kako nekulerski broji kilometre
Blog brought to you by zen

Zoc i ja odlučujemo otići do restoranskog vagona, ja ću pisati, a on će istraživati nešto na laptopu. U jednom trenutku Zoc primjećuje kako bi bilo nevjerojatno živjeti, ili još gore, roditi se ovdje – i koliko je čak i naša perspektiva neusporedivo bolja, samo zato što smo rođeni u gradu u centralnoj Europi/Europskoj Uniji. Uskoro stižemo u Perm, jedan od najvećih ranžirnih kolodvora u rusiji, koji stvarno servisira ogromnu količinu vlakova – do 135 vlakova u isto vrijeme. Prije toga, ipak, prelazimo most i konobarica u vagonu nam kaže – “Rjećka Kama”. Stvarno rjećka, obale su toliko udaljene da mislim da nije moguće razaznati jednu s druge. Perm je, inače, već dugo industrijsko središe u Uralu, pa je tako služio kao stanica i prije izgradnje željeznice, dok je Sibirska poštanska ruta prolazila ovuda, a nastavio je svoj staž i nakon izgradnje željeznice. Kranovi na obalama Kame stvarno su impozantni, a pri ulasku u samu stanicu je i primjerak OB14 klase parnjača koje su vukle transsibirske vlakove u počecima željeznice, međutim, mrak nas je onemogućio u okidanju dobre fotke iz samog vagona.

Rijeka Kama
Šuma se produbljuje

Vraćamo se do kupe-a, završavamo bocu votke i pakiramo se. Odlazim do provodnice, i sad već ko veliki, molim: “Možjte nas probudit polčasa do jekaterinburga, pažalusta? — Horošo — Spasiba”. U Ekaterinburg ćemo doći u 3 ujutro po lokalnom vremenu, a sad smo već na +3 od Zagreba i san nam se počinje destabilizirati, ne želimo da nas nešto iznenadi. Pakiramo se i liježemo spavati.

Provodnica nas uredno budi u 3 ujutro, te obavljamo nužne higijenske pripreme vlažnim maramicama i postrojavamo se na izlazu iz vlaka. Vani nas čeka ekaterinburški kolodvor, vidno pripremljen za nadolazeće svjetsko prvenstvo. Ovdje zaključujemo današnji dan, a sutra ćemo poslati dojmove iz Ekaterinburga, grada koji nas je već u prvih nekoliko minuta oduševio.

Tu smo
Naša kočija, prvi dio puta

Спокойной ночи!

 

edit: imamo video moskovske podzemne: https://youtu.be/NmuHjqNW9ZY

Footnotes

  1. Video ćemo vjerojatno objaviti u nekom trenutku, kad ulovimo dovoljno jak upload i skužimo kak ga hostat na blogu, jer, ako niste pratili, ja sam idijot
  2. Ne, hotel je. Najobičniji.
  3. Nije bila
  4. Ok, kao Zoc kad dobije lego set.
  5. Nije bio grašak
  6. Sinoć, kad smo vidjeli da kava, čaj, sol, šećer stanu u jedan od pretinaca – Josip je zaslužio 100 Internet bodova kad je to proglasio špajzicom
  7. Ok, ja naručujem ribu.

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.


Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.