comment 0

Poprijeko Rusije – zemljom: Dani 15-18

Nakon 9258 km kontinuirane pruge, napokon smo došli do Vladivostoka. Po lokalnom vremenu tek je 7 sati, a check in možemo napraviti tek u 12, pa moramo popuniti dan, iako smo, po običaju, dosta neispavani, ali sada i gladni, nakon 3 dana sporadičnog jedenja u vlaku. Odlučujemo ostaviti stvari u hotelu i onda se baciti na znamenitosti i muzeje koje Vladivostok nudi.

I eto nas u hotelu.

Vladivostok je inače izgrađen na brdovitim obroncima uz Amurski zaljev, pa tako podsjeća na mnoge slične gradove – vizura u kombinaciji s velikim mostom preko zaljeva zlatnog roga podsjeća na San Francisco, dok je sam Zlatni rog nazvan po sličnoj luci u Istanbulu, a jedan od zaljeva se zove i Istočni Bospor. Već ova činjenica obećava puno dobrih fotosa, a ono što ćemo također vidjeti je ogromna količina vojne opreme i vojnih muzeja, zbog činjenice da je Vladivostok već dugo glavna luka pacifičke flote Ruskog carstva/SSSR-a/Ruske federacije.

Za sada, tražimo neki fast food da se utovimo, a na autobusnoj stanici promatra nas neka ofucana ekipa, i to pogledima koji ne odaju dojam dobrodošlice. Ispada da u Vladivostoku ne vrijedi rusko pravilo koje smo primijetili drugdje, tako da lokali još uvijek nisu otvoreni, a većina svega se otvara tek u 9. Promatramo promet koji se lagano budi i zamjećujemo da više od 90% automobila ima volan na desnoj strani, kao što je uobičajeno u Engleskoj i bivšim kolonijama britanskog carstva. Ispada da je Vladivostok glavna točka za uvoz vozila iz Japana u Rusiju, a kako se i u Japanu vozi na lijevoj strani ceste, tako su volani na desnoj. Razmjeri ovog fenomena su stvarno fascinantni, do te mjere da bi Vladivostoku vjerojatno bilo lakše da se jednostavno prebaci na vožnju po lijevoj strani i zadrži sistem drugačiji od ostatka Rusije. Mislim i policijska vozila imaju volane na lijevoj strani1

Dakle ozbiljno nas je strah bilo ove ekipe

Nastavljamo šetnju do, još jednog, trga revolucije. Nemreš bez trga revolucije. Rusi stvarno vole svoje ogromne prazne trgove – kak treba i biti, tako da okidamo par sebića. Iz daljine čujemo vojnu budnicu, pa idemo prema izvoru zvuka i otkrivamo rusku vojnu luku, ograđenu sa svih strana, u kojoj je usidreno nekoliko ruskih bojnih brodova. Mornari izlaze na palubu, postrojavaju se i bacaju se neki pozdravi domovini. Vraćamo se nazad do autobusnog kolodvora, bacamo neke burgere u sebe i idemo prema prvoj “atrakciji” – uzemljenoj S-56 dizelskoj podmornici koja je pretvorena u muzej. Na ulazu je 45 Kineza. Brzo ulazimo prije njih i razgledavamo unutrašnjost podmornice. Kinezi brzo trče za nama i slikaju selfije sa mnom, jebeš podmornicu. Samo jedna paluba dostupna je za razgledavanje, a veći dio je očišćen od inventara, tako da su dostupne zapravo samo komandna soba, kapetanova soba i torpedna soba. Nema veze, Josip se slika s Josipom, ja bacam torpeda na Kineze i izlazimo van. Stojimo vani i mislimo si kako je ovo bilo dosta antiklimaktično, dok Kinezi bacaju selfije sa mnom, na smjene.

Trg revolucije #3321
Fina podmornica, fina.
Marko vježba za buduću karijeru statista u filmovima Wesa Andersona, jer je to najrealniji scenarij njega u podmornici.
Josip i Josip.
Tri kile komunizma u cijev 1. Pali!

Odmah preko puta je usidren prvi bojni brod ruske flote, Krasni vimpel, koji je inače također muzej, međutim može se ići samo na palubu, ne i unutra, a i zatvoren je, normalno. Okidamo fotke mosta zlatnog roga i nastavljamo šetnju. Nailazimo na neki kip Posejdonu, nasumično. Pijemo kavu i idemo do prvog pravog muzeja – muzeja V. K. Arsenyeva koji ima postav o Primorskom kraju. U njemu nailazimo na postav koji nas upoznaje s ranim počecima primorskog kraja, kad je još uvijek bio kineska provincija, te narednim razvojem do dolaska kolonizatora, prebacivanja pod rusku upravu i daljnjeg razvoja. Muzej nije loš, fakat, ali u online reviewovima obećano je da je dio postava i kolekcija prepariranih životinja iz Primorskog kraja, uključujući amurskog tigra. Nije ga bilo. 2/7. Bio je ogroman hram Leninu kao gostujući postav, pa smo barem vidjeli to luđaštvo.

Čika Solženjicin.
Random Posejdon. Navodno je negdje u Vladivostoku i spomeniku Julu Brineru, ali nismo ga našli.
Ćao ekipa.
Spooky fotkice u muzeju.

Vraćamo se do hotela napraviti check-in, oprat se, a onda idemo dalje u razgledavanje grada. Ja sam u hotelu našao kancelariju i dobio svojih sat vremena fiksa, pa možemo nastaviti. S obzirom na veliku brdovitost Vladivostoka, a naš proporcionalni zamor je izuzetan, odlučujemo da ćemo svugdje ići Gettom, ionak je jako jeftin, a četvoro nas je. Naručujemo Gett, čovjek nas skuplja pred hotelom, pita odakle smo, vadi mobitel, traži nešto na mobitel, dok vozi. Mi navikli2. Pokazuje nam mobitel, on na Riječkom korzu. I know Croatia!! Jebeno, cesta? Ostavlja nas pred starom Vladivostoškom tvrđavom i pozdravlja nas vrlo srdačno, da mu ostavimo dobar review. Nema problema šefe.

Marko je na odmoru. Iva i Josip su u čekaonici.

Na ulasku u tvrđavu, ponovo nas čovjek pita odakle smo, kažemo Hrvatska, kaže on da zna. Pomorci? Turistički boom Hrvata u Vladivostoku? Nikad nećemo znati. Penjemo se do tvrđave, prvi prizor je hrpetina postavljenih baterija koje ciljaju…ulazak u luku? Valjda. Također ima i protuavionski top, pa Zoc i Josip ubrzano kreću u obranu od neprijatelja.

Pew pew

Muzej sadrži postav koji uključuje impresivnu kolekciju ruske vojne mašinerije, ali  i karte i modele manje-više cijelog Vladivostoškog okruga, sa svim baterijama, topovima, utvrdama prikazanima na karti. Vladivostok je dosta urvrđeno mjesto. Od zanimljivijih eksponata, tu je blast shield za ikonu, te kolekcija raznih torpeda koji se mogu jahati. Od zanimljivijih događaja, Josip i Zoc diraju sve što se može dirati, mijenjaju nagibe topova, onda tek vide znak ne diraj. Neki ljuti rusi izlaze van, nisu nas vidjeli. Trenutak kasnije, rus u avijatorkama, s brčinama i cigaretom pod čubom vozi Ladu Nivu 100 na sat kroz muzej prema vratima po neadekvatnom terenu. Nemamo fotos 🙁 .

Vozio se Zoc Dovedan, na torpedu, kroz Vladivostok.
People for scale
Imaš ikonu, imaš štit za ikonu. Ozbiljna vojna operacija.

Završavamo muzej, razmišljamo što bismo mogli dalje – odmah smo kraj akvarija, pa bi mogli u to. To nije pravi akvarij, ovaj koji je dobar je 20 km odavde. Nećemo u akvarij. Idemo nešto pojesti, a kako smo u najistočnijem ruskom gradu, s jako puno azijskih utjecaja, odlučujemo da ćemo uzet nešto azijski, pa idemo u korejski restoran. Uzimamo svašta nešto dobro, trpamo se kimčijem koji je odličan, a nekima preljut3, a Josip se muči s jedenjem bulgogija. Konobar mu objašnjava da se sve zamota u salatu. Josip se muči još jače. Započinjemo raspravu o tome je li znanje jezika nužno/korisno pri putovanju u drugu zemlju, te je li učenje ćirilice + fonda od 30 riječi dobar investment za ljude neslavenske pozadine. Ne slažemo se i ne uspijevamo doći do konsenzusa. Dobra rasprava.

Korejska trpeza
Nemoj me slikat, dovoljno mi je teško

Idemo negdje popiti pivo i nailazimo na neki rok-irski-nešto pub pa idemo tamo popiti pivo. Svi naručuju pivo, ja se pravim pametan i naručujem kvas pa dobivam nešto između gvirca, piva i vode u kojoj se otapala zdjela u kojoj si mijesio kruh. Zoc se zaljubljuje u konobaricu, ja ne razlikujem konobarice. Zaključujemo da sam maritaly impaired. Pijemo nekih 5 pivi i slušamo neku Ruskinju kako izvodi akustični nastup popularnih zapadnih hitova kao što su “Kiss me” i “Wonderwall”. Gdje ćemo dalje? Ima malo niže Mumij Troll, klub nazvan po istoimenom bendu iz Vladivostoka koji radi face check na ulazu. Ali Zoc u trenirkama smo. Nema veze riješit ćemo. Ok. Zoc šarmira osoblje na ulazu4 i idemo popit par pića. Unutra je sve puno naperlitanih rusa koji traže s čim će kopulirat tu večer, te ruskinja koje se nadaju nać nešto normalno. Ne ide ni jednima ni drugima. Sa stejđa djevojka lip synca na neku elektroniku, ali zato ima minjak kraći od vlastitog standarda. Dobro iskustvo. Josip se sprijateljio sa Ruslanom, koji je trgovački putnik iz Kazana i jednu noć je u Vladivostoku pa traži društvo. Ne možemo pomoći Ruslanu. Ovo mjesto je presumanuto, idemo negdje drugdje. Drugdje nas ne puštajju. Idemo nazad u rock-irski-pub-klub-KissMeWonderwall? Može. Nismo znali kako bi zaključili ovu večer, pa smo se opili raspravljajući od budućim životima, djeci, osnivanju obitelji, samovanju i penziji. Da zaokružimo dan. Doma idemo pješke uzbrdo, jer nam Gett nije htio doć za vožnju od 350m. Živote što si proklet.

Filler photo random ulice u Vladivostoku.

Idući dan ustajemo kasno, mamurni smo i idemo u potragu za nekim načinom da isplovimo iz Vladivostoka. Saznajemo da je većina trajektnih linija ukinuta zbog nemirnog mora5, pa nam je jedina opcija neka ekskurzija dva mosta, koja se vozi po luci. Nije bitno, moramo isploviti iz Vladivostoka. Idemo na to. Simpatična djevojka koja prodaje karte nam se ispričava i kaže da je nažalost s nama na brodu i skupina Kineza. “Znate kakvi su, malo su glasni i naporni”. Čini se malo kulturno rasistički, ali ajde, we’ll let it slide6. Sjedamo na brod, nismo još ni isplovili, postarija kineska gospođa me diže iz sjedala i slikam se s cijelom grupom, jedna po jedna osoba. Ivi skidaju naočale da joj vide boju očiju – plava je, i nju isto diži iz sjedala, slikamo se. Presvukli su se 4 puta dok su bili na brodu7. U jednom trenutku su postali jako veseli i počeli pjevati neke narodne pjesme8, dok je njihov vođa puta veselo gledao prema nama i gestikulirao da prazni saržer šmajsera u nas. Mislim tako je izgledalo, možda znači nešto drugo na kineskom. Bar su mostovi impresivni, međutim mi ne gledamo mostove nego se divimo industriji na obje obale. Josip opservira da je to tako s industrijski okljaštenim narodima, nama je jedino to zanimljivo. Kinezi nas opet gnjave. Josip zadužuje čovječanstvo britkom opservacijom. “Jebote ovi Kinezi su samo glasni, infiltriraju se svugdje i onda povlače još Kineza. Kinezi su Hercegovci svijeta.” Sretni što smo otkrili tu osovinu Šenzen-Ljubuški, bježimo s broda.

Kak taubeka dva
Most

Izlazimo s broda i bježimo što je dalje moguće od Kineza. Odlučujemo se popeti do Orlovog gnijezda (vidikovac iznad Vladivostoka), lijep je dan, vidjet će se svašta. Prije toga nailazimo na najveći turistički shop ikad, kupujemo neke babuške za roditelje, a Zoc biva Zoc.

Zoc, plastični PPSH, prevelika kapa. Modern classic.
Putem smo naletili na još vojne tehnike, jer Rusija. Do you want a ride in my little tank?

Do Orlovog gnijezda vozi nas uspinjača, na čemu smo izrazito zahvalni. Na vrhu se provlačimo kroz nekoliko pothodnika i nekoliko petlji koje su valjda dizajnirane da bi se turisti izgubili i naposljetku uspijevamo doći na terasu Orlovog gnijezda, s kojeg puca pogled na luku i most zlatnog roga. Iznad same terase je veliki kip Ćirilu i Metodu, pa bacamo selfi i s gradom i s braćom. Nailazi grupa od 100 i nešto azijata, međutim nisu se slikali s nama, pa zaključujemo da su vjerojatno Koreanci. Bježimo svejedno. Zoc je našao zgodan beer place 10 minuta odavde, pa smo idućih 50 minuta proveli hodajući preko cijelog Vladivostoka. Ja dobivam sunčanicu, jer naravno da ja dobivam sunčanicu. Idemo odmorit u hotel pa na večeru.

Mi i most. Uzbudljivo.
Mi i braća, manje uzbudljivo.

Za zadnju večeru u Rusiji odlučujemo ponovo pohoditi Gruziju, pa idemo u najpopularniji restoran u gradu, Gruzijski “Supra”. Čekanje je 40 minuta, ali nakon toga fino smo se posjeli, a konobar Ruslan nas je počeo šarmirati na ruskoengleskom i poznavanjem hrvatskih nogometnih igrača. Naručujemo manje više Gruzijske standarde, ali odlučujemo uzeti i Ćeburek, ne znajući što je Ćeburek. Prije nego će Ćeburek doći na stol, čovjek nas dolazi pitati jel trebamo gumene rukavice. Valjda trebamo? Dolazi Ćeburek, dolaze i gumene rukavice. Ja se ne znam nosit s ovom hranom. Pitam konobara da nam objasni, on gestikulira da stavim rukavice, zarolam sve skupa i pojedem. Uspio sam staviti rukavice, uspio sam zarolati i uspio sam se u potpunosti zaliti vrućim uljem. Mislim pojeli smo na kraju, ali nekak kontam da smo fulali poantu.

Zoc ne može pustiti da fora prođe bez da ju izgura do kraja.
Ćeburek!

Pijemo parsto rakija, uzimamo Gett, slučajno po nas dolazi frajer u minivanu, odmah s njim dogovaramo da nas sutra vozi na aerodrom i zaključujemo dan. Sutra se rano dižemo i letimo za Hong Kong, gdje nas čekaju šokovi svake vrste, ali barem smo propisno apsolvirali Vladivostok.

Ovime naša ruska priča završava. U idućih par dana objavit ćemo još što smo mislili o Hong Kongu, te kad uredimo sve videe koje imamo, vjerojatno ćemo objaviti još nekoliko updateova s raznim video materijalom koji bi mogao biti zanimljiv. Ono što je svakako zaključak čitave priče je da je jako teško, gotovo nemoguće, prenijeti iskustvo vožnje transsibirskom željeznicom. Pokušali smo fotografirati lijepe poglede iz vlaka što je više moguće, ali nijedna slika nije bila ni do koljena prizorima koji su se izmjenjivali iza zatvorenog prozora kupea. Hvala svima koji su čitali, ak vas interesira, bacite oko još na Hong Kong u idućih par dana.

Do svidanja!

Footnotes

  1. Kasnije smo naišli na super članak u kojem se prikazuje odnos Vladivostoka i industrije uvoza vozila iz Japana. Čini se da se u čitavoj igri mačke i miša između uvoznika i ruske države smislila zgodna varijanta za izbjegavanje poreza na uvoz – auti se prepile na pola, uvezu kao junk na koji se ne plaća porez i onda se zavare opet kad su u Rusiji i prodaju kupcima.
  2. Bok Nurlane!
  3. zoc i josip, khm, khm
  4. mislili su da imamo para
  5. more je mirno ko staklo
  6. Do zadnjeg leta za London, ja sam bio puno, puno…puno gori.
  7. Na brodu smo bili 30 minuta
  8. nema šanse da nisu neke kineske ustaške

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *


Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.