comment 1

Poprijeko Rusije – zemljom: dani 12-14

Četvrtak je ujutro. Svi se osjećamo užasno, nitko se nije uspio naspavat. Jet lag nas mori, svi smo se probudili oko ponoći i nismo mogli zaspati do oko 5 ujutro. Rješavamo doručak kod Nikolaja i idemo se spremati za današnji hike. Nemamo pojma šta nas čeka, samo je u agencijskom itineraru da ćemo ić na neki hike. U 11 izlazimo van, a neki čića u čarapama i šlapama nas je dočekao. Ukrcajte se u auto i idemo do sela. Aj dobro. Dolazimo u selo za 5 minuta, a on odlazi u dućan kupiti neke namirnice. Izlazi sa vrečicom punom stvari i kaže – krećemo. Šećemo se prema sjeveru Listvjanke i ulazimo u ulicu koju zovu riblja ulica – svakih par metara su dimnice gdje se dimi Omul, lokalna ribetina koja je dobra i sirova i pečena i vruće dimljena i hladna dimljena. Također, ljudi imaju vukove u dvorištima. Normalno.

Šume su zakon.

Čovjek, saznali smo da se zove Valerije, nam priča da je profesor na Irkutskom sveučilištu. Rekao bih čega, ali sram me priznat da ne znam kako se disciplina zove na hrvatskom – Marine biologist1. Prenosi nam neke informacije o Bajkalu – na najširem dijelu jezero je široko 70 km, dok je dugačko preko 600 km. Slične je površine kao Belgija. Na najdubljem dijelu, duboko je 1650m. U njemu je 30 milijuna kubičnih kilometara vode, što je 20% ukupne zalihe slatke vode na svijetu2, a vrijeme potrebno da se kompletna voda u Bajkalu izmijeni je 300 godina. Ima samo jednu…odtoku?3, ali zato preko 200 pritoka, što malih potoka, što ozbiljnih rijeka i rječica.

Također nam priča i o tome što istražuje. Mene je zanimalo je li ovdje zbog tuljana u Bajkalu, jedne od tri vrste slatkovodnih tuljana, pa mi kroz smijeh odgovara da ne, da istražuje kompletnu floru i faunu Bajkala. Svake godine u ljeto imaju ekspediciju oko Bajkala pa se fokusiraju na drugačije stvari. Priča nam o Bajkalu zimi, jezero je naime zamrznuto od studenog do travnja, a u veljači je led toliko debeo da postoje i prometnice na samom jezeru, a redovito se ljudi furaju na snowmobilima. Tako je i on jedne godine išao na ekspediciju pa je kampirao s još nekoliko ljudi nasred jezera. Led na bajkalu je inače nespecifično proziran, pa tako usred zime, na dobar dan, se može vidjeti i kroz led i na nekoliko metara dubine, što im daje jedinstvenu priliku za dugotrajno promatranje života ispod leda.

Ko Jadran. Malo prozirnije. Ali Jadran. The same but different, but still the same.
Kao dokaz da smo tu, ali u principu komotno može bit i arhivska s Mljeta
Pogledi pucajuuuuu
Još jedan pogled
Na ovakvoj uvalici ćemo blagovati. Pažalusta.

Uskoro dolazimo do početka staze. Penjemo se na jedan obronak iznad Listvanjke gdje je zvjezdarnica koja radi noću, pa nastavljamo neoznačenom planinarskom stazom. Valerije nam priča da smo na stazi koja je dio “Great Baikal Trail”-a, ali da nećemo ići punih 22 kilometra, nego ćemo nakon 5 na plažici napraviti ručak. Harašo. Penjemo se još malo i počinju pucati pogledi. Ovdje shvaćamo koliko smo zapravo sretni bili s vremenom – prekrasan je dan, na nebu nema niti oblačka, ne puše vjetar i ugodnih je 22 stupnja. Da budem potpuno iskren, mene pogledi podsjećaju na Jadran, ali kad se čovjek malo dublje zagleda, vidiš tu kristalnu čistinu kakvu fakat nisam vidio nigdje do sada. Kaže nam Valerije da je maksimalna zabilježena dubina koja se mogla vidjeti golim okom 42 metra. Također, ono što nam razbija iluziju Jadrana je kad se spustiš do plaže i fino napraviš čaj s vodom iz jezera, kao gospodin. Nije slano.

Ručak
Bajkal sa plažice gdje objedujemo

 

Na plaži nam Valerije radi ručak – neku juhu od gljiva koje ja nabrao u šumi i neke ruske kobasice i sir. Fino je to složeno i nekak se ful nadamo da ovaj simpatični čiča kojeg smo tek upoznali fakat knows his shit kad su gljive u pitanju. Malo smo u prevelikoj guzici za akutno trovanje. Poslije ručka nastavljamo do vrha brda iznad Listvjanke, a uspon postaje malo strmiji i malo ostajemo bez pluća. Ok Iva i ja ostajemo bez pluća odvratni smo. Na vrhu, pak, pokazuje se da je penjanje bilo isplativo, jer postoji neka čar u hodanju neobilježenim stazama. Priroda je nekako netaknutija i pogledi su opet izrazito dobri.

Put kroz šumu
Povratak iz ekspedicije

Konačno, vraćamo se do Listvjanke, ja kupujem novu sušenu ribetinu (Omul!) + one neke ribičice iz prošlog posta i sjedamo na pivu. U kratke rukave. Sunce prži. Usred Sibira.

U Crikvenici smo, jebiga.

Ok, da, cijelo vrijeme smo zapravo u Crikvenici, sam prodajemo dobru spiku. Izvinite.

Šalu na stranu, rješavamo pivo, odlazimo do Nikolaya da se osvježimo i dumamo šta ćemo dalje. Odlučujemo otići do kluba/restorana Šaman ulovit neku spizu. Klub/restoran Šaman je interesantno mjesto koje ne bi bilo out of place na svjetskim lokacijama kao što su Velika Peratovica ili Špišić Bukovica. Unlabeled pivo? Check. Jedini smo u birtiji izuzev lokalne ekipe koja henga s konobaricama? Check. Čudna led rasvjeta koja iz nekog razloga svijetli U birtiju? Check. Ali klopa je bila ok. Ja sam jeo ribu4. Ubacujemo klopu u sebe i izlazimo na mrkli mrak usred ničega, usred ničega u pokrajini ničega u Sibiru. Nezgodno. Nemamo sliku mraka.

Omul punjen srećom.

Nekako smo se dokopali kuće, puknuli post online na 56K vezi i otišli spavati. Sutradan, Irkutsk.

Ujutro se ustajemo rano i Ivan nas skuplja u kombiju da nas vrati do Irktuska. Po dolasku u Irkutsk, Ivan stavlja headset na glavu i počinje tour po Irkutsku. Lagano iznenađenje, ali ok, idemo ća. Kreće nam pričati kako su Irkutsk osnovali Kozaci, a kako je kroz svoju relativno kratku povijest (kompletan Sibir, ako ne računamo autohtone narode nije puno stariji od SAD-a) skupio različito kozmopolitno naseljeništvo, uglavnom zato što je bio umjetničko/kulturna meka svih prognanih revolucionara, dekambrista i drugih protivnika cara. Iz tog razloga, grad je neuobičajeno multikulturalan i multikonfesionalan. Prvo mjesto koje obilazimo je vječni plamen za Veliki domovinski rat, gdje stražu čuvaju – osnovnoškolke? Pitamo Ivana u čemu je štos, a on nas informira da u Irkutsku svaki tjedan druga osnovna škola dobije čast da učenici drže stražu i izmjenjuju se. Imamo sreću da taman lovimo smjenu straže.

Čovjek heroj.

Moving on, upijamo daljnju povijest Irkutska, dok nas šiba nevjerojatan vjetar, koji između ostaloga stvara iluziju da Angara teče u suprotnom smjeru. Ivan nam priča o Kozacima i dovlači nas do najstarije sačuvane crkve u Irkutsku, koju su komunisti whitewashali ali ne i srušili. Pred crkvom je kip nekih pravoslavnih svetaca, a Ivan nam objašnjava da su to zaštitnici ljubavi, međutim da ih nitko ne jebe ni pol posto i ljubav se slavi 14. 2. “You know, commercialism”. Hvala ti Ivane, slažemo se. Nakon toga, objašnjava nam da on nema baš tendenciju ić u crkve jer je ateist, ali ako mi baš hoćemo pričekat će nas on ovdje. Ne treba Ivane, razumijemo se.

Stara crkva je … nova?
Ekipa neugodno pokušava uzet spotlight na tulumu na kojem je sv. Valentin

Ko za vraga, tjera nas do druge crkve, međutim ova je dosta zanimljiva i ima zanimljivu povijest. Radi se o pravoslavnom hramu, međutim kad ga gledaš…nekako ti baca na budistički hram. Ivan objašnjava da je upravo to i poanta, jer mnogo autohtonog stanovništva koje je ovdje su Rusi htjeli prebaciti na pravoslavstvo, pa su tako i dizajnirali hramove, da ih dobiju na konverziju lakše. Ujedno su i ikone ovdje u ključu bajkalskog jezera, igrajući se s mitovima o Bajkalu koji su također ukorijenjeni u autohtonim narodima. Zanimljiva crtica, pa odlučujemo ući i pogledati ikone. S obzirom na to da je još uvijek aktivna crkva, ponovo ista priča – Iva šal na glavu, mi ne smijemo fotkati. Zoc je ipak uspio okinuti jedan skriveni snimak, međutim kopija fotografije nije uspjela doći do tiskare na vrijeme za tiskanje ovog broja5.

Hram je, ali kakav?

U nastavku, Ivan nam pokazuje obalu Jure Gagarina, gdje je i spomenik Aleksandru 3., caru koji je naredio izgradnju transsibirske i tako stavio Irkutsk na mapu svijeta. Tu također saznajemo i impozantan podatak da ruske željeznice zapošljavaju 2 miljona ljudi. Ostatak je u vojsci. Na obali je također i zgrada geografskog zavoda, koja je vjerojatno najinteresantnija zgrada u Irkutsku. Irkutsko geografsko društvo je inače, zbog multikulturalnog i multikonfensionalnog karaktera grada, najčešće bilo izvršitelj različitih prekooceanskih geografskih i etnografskih istraživanja. Iz tog razloga, odlučeno je da se zgrada projektira s idejom miješanja arhitektonskih stilova različitih kultura. Nitko od nas nije neki arhitekta, ali izgleda kao dvorac s arapskim svodovima pa pijemo priču. Rado ćemo saslušati komentar školovanih, hvala.

Čudna zgrada je čudna
Ima i tornjiče i svodove i čudnu fasadu, ima SVE.

Naposljetku, Ivan nas vodi u četvrt koja se sastoji samo od premještenih drvenih građevina iz različitih dijelova Irkutska. Tamo se upoznajemo s likom i dijelom babra6, životinje koja nam je svima zamijenila dabra kao omiljen naziv životinje, a koja je zaštitnik Irkutska i nalazi se na gradskom grbu. Babr je, u principu, mačketina, nešto veća od risa, nešto manja od tigra, međutim u mitomaniji dok se radio grb Irkutska, između ostalog je povećana na veličinu tigra i dodan joj je kitnjast rep, navodno na inzistiranje Katarine Velike. Šašavo. Pogledajte kako je sladak.

BABR!

U istoj četvrti saznajemo i za jedan komad informacije koji na vrlo jedinstven način povezuje bivšu Jugoslaviju i Irkutsk (odnosno bajkalski dio Sibira). Irkutsk je rodno mjesto lanca Harat pubova, od kojih je jedan primjerak i na zagrebačkom dolcu, a ime Harat dolazi od mjesta Harat, koje je malo Burjatsko mjesto u okolici Bajkala, iz kojeg je vlasnik rodom. Da stvar bude interesantnija, gazda je sada u Jugoslaviji, živi tamo i širi lanac u Jugoslaviji7

Dakle frajer je legit iz Irkutska složio globalnu franšizu.

Tu završava tura s Ivanom, vozi nas do hotela i oprašta se s nama. U hotelu obavljamo check in, idemo se osvježiti u sobe i onda idemo negdje uloviti neki ručak. U sobi odmah ostavljam svog dimljenog omula u frižideru, ali Iva me obavještava da postoji znak koji kaže da je zabranjeno ostavljanje ribe u sobi. Seems oddly specific, ali piše da imaju poseban frižider za ribu i da odem na recepciju. Idem prema recepciji i već strepim jer nemam pojma kak reć ovo na ruskom. Ništa, idem polako na hrvatskom, možda shvati. “Možete spremiti ribji?” Nula bodova. Nakon još par pokušaja i varijacija, vadim konačno google translate, a recepcionarka mi odgovara – “You can try in English?”. Touche Rusi, 2:0 za vas. “You have this sign that we cannot store fish in the room? — Yes — Can you please store my fish?” I onda smo oboje umrli od smijeha, ne baš najjasnije zašto.

Lijevo Moskva, desno Vladivostok. Udaljenost? Sitnica…

Moving on. Šta ćemo jest u Irkutsku? Ima mongolski, nismo probali mongolsku još. Engage. Dolazimo u restoran Nomad, Zoc se zaljubljuje u konobaricu, Iva naručuje teleću jetru, a Zoc i ja kablić janjetine. Po dobrom običaju, prejedamo se, a čitavo vrijeme na tv-u se vrte mongolski hitovi, mi ih ocjenjujemo i čitava situacija ima dosta eurovizijski štih. Siti, debeli i sretni nastavljamo dalje, uzimamo kavu u Lenin Street Coffee housu, spinu na Starbucks-like kavolokale, ali nimalo manje konzumeristički i dolazimo u park gdje nas pozdravljaju tri majmuna i krava, dok nas Lenin gleda kroz krošnje drveća.

Kablić janjetine.
Lenin Street Coffee. Pari ka Starbaks.
3 majmuna i krava. We hear you Irkutsk.
Lenjin baca speech iz prikrajka

Dolazimo ponovo do zgrade Geografskog društva, u kojoj se danas nalazi regionalni muzej Irkutske oblasti. Unutra smo vidjeli razno razne narodne nošnje autohtonog stanovništva, kao i artefakte prvih kolonizatora te naravno izložbu sovjetskih propagandnih postera. Nismo ništa mogli fotografirati, teta nam je zabranila. Izvinjite. Šećemo dalje s idejom da ćemo popiti pivo u Harat pubu, međutim pub je zatvoren zbog privatne zabave. Šta ćemo sad? Idemo sat vremena tražiti bankomat unicredita da Josip može dić pare8. Našli smo bankomat, ali ne radi. Harašo. Bar smo vidjeli Irkutski tramvaj.

Još jedan tramvaj za prijavit. Molimo identifikaciju.

Kako nismo našli bankomat, odlučili smo nabaciti laganu šetnjicu do hotela, jer sam vidio na karti da je blizu, pa smo prošetali tih 3 km. Bar smo prošli pored šašavog spomenika Leonidu Gaidaju, koji je, kako čitamo, jedan od najpoznatijih i najcjenjenijih redatelja komedija u bivšem SSSR-u. Plus bodovi Josipu koji je, prije nego što smo saznali kome je spomenik, pretpostavio da je neki redatelj.

Iva pozira uz Leonida Gaidaija

Povlačimo se na spavanje i odmor prije jutra, kad ćemo ranom zorom za vokzal da se ukrcamo na zadnju dionicu puta, 62 satno (krivo sam izračunao ranije!)9 putovanje kroz najnenaseljeniji dio Sibira do Vladivostoka.

Ujutro se budimo i dolazimo na Vokzal. Dok čekamo dolazak našeg vlaka broj #2 (Rossiya), najluksuznijeg na transsibirskoj ruti, gledamo vagone transmongolskog vlaka koji će ovdje biti pokupljeni od strane vlaka za Čitu, a u Čiti će ih pokupiti kineska lokomotiva za nastavak putovanja. Konačno dolazi i Rossiya, divimo se lokomotivi i pozdravljamo provodnicu s kojom ćemo provesti iduća skoro 3 dana. Ukrcavamo se i odmah nas lovi neugodan šok. Rossiya možda i je najluksuznija, ali svakako je manje luksuzna od firmeny vlaka kojim smo išli do Ekaterinburga. Nije to neki problem, kao što smo vidjeli, i u onom s kojim smo išli do Irkutska nam je bilo dobro. Ono što jest, međutim, problem, je što je u zraku izrazito kiseo miris i stvarno nije ugodno. Prozori se ne mogu otvoriti. “Provodnice, možete li raspaliti klimu?” Tek kad krenemo. Bar imamo televizor

Vokzal u Irkutsku
Ovaj vagon ide preko Mongolije za Peking. Djeluje…gore.
Moćna Rossiya
Na vlakovskom TV-u vrti se u krug – a) neki film na ruskom b) dokumentarac o korejskom ratu c) neki film na ruskom

Uskoro otkrivamo što je izvor svih ovih neugodnih mirisa. U vagonu je, ni manje ni više, šestoro djece, od čega su troje još u pelenama. U vagonu je također jedan jako mali koš za smeće, a pelenu nije moguće likvidirati kroz toalet. Zatvaraj vrata, radije ćemo smrdjet sami sebi. Nema zraka otvaraj. Ne, ipak ne možemo, zatvaraj. To je suštinski kako su izgledala iduća 2 dana, dok većina obitelji nije izašla u Kabarovsku.

Špajzica je potrgana pa kako ćemo???

Što se samog puta tiče, kako ovog puta nismo imali raspoloženo restoransko osoblje, tako smo malo više gledali kroz prozor i upijali krajolike. Osobno smatram ovo najljepšim dijelom puta, a krajolik se u ovih 4500 km promijenio toliko puta, da smo čas mislili da smo negdje u Montani, čas da smo u Švicarskoj, a čas da smo u Dalmatinskoj Zagori.

Potpuno drugačiji restoranski vagon
Jedino kad nam je bilo loše vrijeme na putu – kad smo se vozili uz Bajkal 🙂
Random krave
Tu smo
Ranč

Najveći problem je bio što smo zbog smrada redovito morali biti zatvoreni u kupe-u, a s rasfrljenom klimom (jer ni provodnica nije baš cijenila smrad), u kupeu je ponekad bilo toliko hladno da smo morali posegnuti za drastičnim mjerama i navući sve slojeve koji su do sada stajali netaknuti. Barem smo malo iskusili Sibir.

Zoc jede instant zgnjepir
U nekom trenutku je nadošao i pustinjski krajolik
Zavijamo uz rijeku
Ovaj pogled govori više nego što sav moj tekst može o tome kako smo se osjećali vis-a-vis djece u vagonu.
Random stanica u nigdje. Na ovakvima se kupuje otrovna hrana. Neki psi.
Tu smo.
U nekom trenutku Sibir je postao istočni Žumberak
Veliki most preko Amurskog zaliva.

Nakon 2 i po dana mukotrpnog putovanja, gdje smo barem puno interaktirali s lokalcima (negdje treba kupiti pirogi i krastavce), konačno stižemo u Vladivostok. Okidamo fotku za trijumfalni završetak i veselimo se otkrivanju meni najzanimljivijeg grada na ruti. Sljedeća objava bit će vezana za otkrivanje raznih dijelova Vladivostoka, a onda finalna stanica – Hong Kong.

Tu smo.
Kao fakat smo riješili. Imamo i tablu i sve.

Vidimo se!

Footnotes

  1. Morski biolog? Ali to ne pokriva jezera i rijeke. Teoretski ne pokriva ni marine. Nemam pojma.
  2. Ok kaj?
  3. Al fakat, kaj je suprotno od pritoke?
  4. Yup, ova fora postaje lagano ustajala. Zaudara kao smrdljiva…
  5. Brate što je teško konsolidirati sadržaj bez Interneta. Ovaj nedostatak civilizacije stvarno nam je otvorio oči oko nekih stvari.
  6. Nemam pojma kak se zove na hrvatskom. Please, do shout out.
  7. Također zanimljiva stvar je da je ljudima iz Irkutska puno više zvonila Jugoslavija nego Hrvatska/Srbija itd. Kao da su lagano zapeli u povijesti, što i nije toliko neuobičajeno. Ljudi koji rade u turizmu znaju za Jugoslaviju jer je bila jedno od rijetkih mjesta gdje se iz SSSR-a još nekako i moglo na ljetovanje.
  8. Jedna mala antireklama Zagrebačkoj banci. Jebale vas lihvarske naknade za baratanjem novcem u inozemstvu. Hvala.
  9. Kaže mi Zoc da sam opet krivo izračunao i da je ustvari 71. I’m a data scientist.

1 Comment so far

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *


Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.