comment 0

Poprijeko Rusije – zemljom: dan 4

Uf. Danas se teško probuditi – ispada da 30 km u dva dana i pomak od samo dva sata u vremenskoj zoni čine svoje i buđenje u 6 ujutro više nije u igri. Doručkujemo tek oko 9:30, dok nas u restoranu prati monumentalna ruska muzika – nismo točno sigurni koja. Pokušavam Shazamati. Svi mi govore da neće uspjeti. Nisam uspio.

U svakom slučaju, danas je dan pobjede, a moramo obići dosta toga – idem brzo do sobe završiti dan 3.

Doručak je ovdje malo bolji

Sat vremena kasnije, čujemo migove kako nadlijeću – parada na trgu završava – što znači da moramo krenuti, jer nam je plan uloviti povratak parade na ulici Novi Arbat, gdje i većina rusa čeka da se parada pojavi. Brzo objavljujem još neprovjerenu verziju i idemo prema paradi. Na pola puta, Josipu se čini da je ugledao tenk i trčimo prema paradi – gdje nas čeka impresivan prizor.

Novi Arbat je zbilja veliki bulevar, od šest traka i pun je ljudi na obje strane ulice, gotovo cijelom dužinom – a večina ih ima partizanske kapice sa crvenom zvjezdom, uključujući i dosta djece u punoj uniformi.

Mali partizani

Uspjevamo vidjeti jednu balističku raketu, veći dio inženjerskog korpusa, neke T-34 tenkove i nešto što će Josip nazvati “Bro-brigada”. Gledanje ove mašinerije u nama izaziva podijeljene osjećaje – s jedne strane, inženjerski i dječji dio naše duše impresioniran je i veselo skakuće, dok racionalni i odrasli dio duše razmišlja kako vjerojatno i nije dobro da se događaj komemorira stiskanjem mišića i pokazivanjem tehnologije čija je jedina svrha ubijanje drugih ljudi. Kratka digresija u filozofiranje o toj temi, gdje zaključujemo da bi druga vrsta komemoracije vjerojatno bila bolja, ali manje efikasna u kontroliranju javnog sentimenta i pojačavanju ruske “mi-ili-oni” državno sponzorirane paranoje.

Tenkić
Bro brigada

Parada završava i nastavljamo dalje, a na red dolazi posve drugi tip vozila. Naime, odmah iza parade, cijela divizija strojeva za čišćenje ulice slijedi, u formaciji, kako bi očistili ulicu. Ne samo da je ovo bilo impresivnije od tehnike koje smo vidjeli, već se i šalimo da ima izrazitu simboličku vrijednost – radništvo dolazi iza vojske da očisti i popravi infrastrukturu za budućnost.

Svaki je pomaknut za pola metra ulijevo od ovog ispred sebe. Čarobno

Zoc je jedini od nas koji je uzeo rusku karticu, pa Dmitri (također, u tekstu ću se možda na njega referirati kao Mitya, što mu je nadimak) s kojim ćemo se danas naći ima samo njegov broj telefona. “Zoc, daj provjeri jel Dmitri možda zvao? — Aha, je, nije zvonio mobitel.” Brzo zovemo Dmitrija, on je već u podzemnoj i ide prema Novom Arbatu — nalazimo se na stanici Arbatskaya. Dmitrija smo, inače, upoznali u Londonu preko zajedničkih prijatelja (Moskovljani, koji su trenutno preselili u Australiju, u vječnoj potrazi za sunčanom stranom planete, a koji su živjeli u Londonu 2 godine). Čovjek je nešto mlađi od nas, a radi kao trgovac financijskim instrumentima u Sberbanci, pa ga je tako posao odveo i do Londona gdje smo ga upoznali.

Kroz par minuta, nalazimo se s njim i kaže da bi najbolje bilo da odemo do Kitaj goroda (dosl. Kina grad). Pitam ga jel to njihov “Chinatown”. Ne. Jel Kitaj riječ za Kinu? Da. Jel prijevod China town? Da, ali nema kineza, štoviše, četvrt se zvala ovako i prije nego je Rusija otkrila da postoji zemlja po imenu Kina. Iako sam vrlo zainteresiran za otpletanje ovog lingvističko-historijskog klupka, gužva na ulici i naše brzo kretanje nije facilitiralo uvjete za dobru raspravu, pa trenutak prolazi.

U podzemnoj, vozimo se prema Kitaj gorodu, a Mitya nam priča kako je jedna od današnjih kružnih linija donedavno bila tajna linija koja je išla od Kremlja van grada, a služila je kao evakuacijska linija za Staljina i visokopozicionirane članove partije. Ova potvrda mi dodatno golica znatiželju oko Londonske glasine da postoje dve tajne linije iz Londona, jedna iz BBC-a i jedna iz Whitehalla, a koje vode van grada, kako bi prijenos tv-radio programa i vlada nastavili raditi i u slučaju rata. To je dosta bitan element, jer su kapetani britanskih podmornica imali uputu da kao finalnu verifikaciju potpune anihilacije UK-a slušaju emitira li se još uvijek BBC radio 1.

Napokon izlazimo na stanici Ohotnji Rjad, gdje se nalazi stožer FSB-a, nasljednika zloglasne tajne policije SSSR-a — KGB. Mitya nam prepričava kratku povijest KGB-a i zašto se Putin i njemu slični (bivši KGB-ovci, sad na političkim funkcijama) kolokvijalno nazivaju čekisti. Naime, originalna tajna policija koju je Lenin osnovao zvala se Čeka, a slijedile su transformacije u OGPU (Objedinjenje gospodarstveno politickog upravljanja), NKGB (Narodni komesarat gospodarstvenoj bezupasnosti), NKVD (Narodni komesarat vnutarnjih dela), MGB (Ministarstvo gospodarstvenoj bezupasnosti), KGB (Komitet gospodarstvenoj bezopasnosti) te naposlijetku FSB (Federalna služba bezopasnosti). Promatramo zgradu trenutnog FSB-a i smatramo ju dosta lijepom, što je zgodan kontrast sa strahotama koje su se događale unutra i ispod nje.

KGB

Nastavljamo dalje u razgledavanje ovog dijela Moskve, za kojeg nam Mitya kaže da je najočuvaniji dio carske rusije u Moskvi. Naime, iako je dobar dio rušen i transformiran za vrijeme Staljina, ovaj dio je očuvan jer je nagla industrijalizacija zahtjevala da se prvo stanovništvo, prije nego su spavaonice napravljene (u sličnom stilu kao novozagrebačke spavaonice), negdje smjesti, pa je ovdje buržoazija izbačena na ulicu, a ljudi su u grupama organizirani da spavaju u nekadašnjim palačama. U daljnjoj raspravi još saznajemo da je pravoslavna crkva za vrijeme prohibicije u ranim danima sovjeta uredno švercala cigarete i alkohol u Rusiju – činjenica koja nam se čini i više nego zabavna. Pitam Mityu kakva je situacija s ortodoksnom crkvom u Rusiji, a prepričava poznatu mi realnost – na javnim izjašnjavanjima oko 80% rusa se izjašnjava pravoslavnima, ali samo 5-10% prakticira religijsku praksu. Zgodna historijska crtica oko pravoslavstva u Rusiji – u 10. stoljeću Rusija je još uvijek bila paganska zemlja, pa je princ Vladimir, koji je tada stolovao u Kijevu, organizirao tender za odabir službene religije u Rusiji. Islam nije bio kompatibilan sa ljubavi prema piću, Judaizam nije mogao proći u naciji koju je želio unificirati i tako je odabrao najbliže kršćanstvo moguće. Ova crtica, barem meni osobno, savršeno zaokružuje mišljenje o organiziranoj religiji.

Fini perivoj
Marko for scale

Iza idućeg skretanja čeka nas poznati pristup – Nikitskiji bulevar, ili barem nalikuje na to. Saznajemo da to jest isti perivoj, samo se ulica drugačije zove kako kruži oko Moskve, a sada smo na dijametralno suprotnoj strani gdje se ulica zove Čistoprudni bulevar. Ovdje nailazimo na spomenik Rasulu Gazmatovu, za kojeg nam Mitya kaže da je njemu jedan od najdražih pjesnika, a i općenito jedan od najcijenjenijih pjesnika u SSSR-u. Josip se ubacuje da zna za neki film, “Where cranes fly” (jer komunicirali smo na engleskom), za kojeg mu se čini da je inspiriran njime. Istražujući danas, vjerujem da je mislio na film Let ždralova (Letjat žuravli), ali close enough. Klasika, da nemamo Josipa kulturni kapital grupe bio bi praktički nepostojeći.

Fina stabla
Gazmatov

U idućih par metara pokraj nas prolazi prvi tramvaj koji smo vidjeli u Rusiji! Osobno mi više djeluje kao Praška Tatra T3, nego kao stare šestice i sedmice iz Zagreba, Tatra T4, ali siguran sam da postoji barem jedan pratitelj bloga koji će nas rado ispraviti po ovom pitanju.

Tramvaaaaj

Ovdje također nalijećemo na prvi primjer staljinističke arhitekture u današnjoj turi, a Mitya nam objašnjava da on upravo voli Kitaj Gorod jer je staljinističke arhitekture manje (iako je i njemu draga, pa tako i sam stanuje u staljinističkoj zgradi, vidjeti drugačiji stil gradnje mu je osvježenje). Iako ovaj mali primjerak jest impresivan, nakon par kilometara dolazimo do prave grdosije. Mitya nam objašnjava da su ovi ogromni staljinistički monumenti danas u raznim funkcijama, pa je tako ovaj kojeg gledamo u funkciji stambene zgrade, no drugi su u raznim funkcijama, uključujući jedan koji je hotel i jedan koji služi kao zgrada ministarstva vanjskih poslova. Okidamo par stotina slika i nastavljamo mostom preko Moskve u južni dio grada.

Malo veliko
Isusatiboga veličanstveno
Kremlj s istoka

Tijekom šetnje, uočavamo neke od kupola kremlja, pri čemu Josip komentira da su to ove kupole što izgledaju kao kapule – na što smo se odmah zakačili i ušli u raspravu je li moguće da je jedno etimološki korijen drugome. Josip se zavjetuje da će istražiti povezanost. Također raspravljamo o imenima ulica, a Mitya nam kaže da ulice koje se zovu po gradovima tradicionalno i jesu na mjestu odakle se išlo prema tim gradovima – što je usporedno sa sistemom u Londonu.

U južnoj Moskvi sjedamo na kratko pivo da odmorimo, a ja dobivam poziv upomoć sa posla u Londonu i tako propuštam veći dio razgovora na terasi. Nekako pokrpavamo situaciju u Londonu da preživi do dolaska boljeg wi-fija, ali u strci, pri izlasku iz birtije zaboravljam se, da prostite, popišat.

Ovo nemre bit Moskva. Sve je normalne veličine

Pitam Mityu u daljnjoj šetnji imamo li negdje javni zahod pri ruci, ili da odem u birtiju, a on me uvjerava da su birtije fajn, da se ne stresiram. Osobno nisam fan te konkretne društvene interakcije gdje je i vlasnicima lokala i meni jasno što se tu mora dogoditi, a neugoda pršti na sve strane. Ulazim tako u jedan lokal i pokušavam na krnjem ruskom zatražiti pristup toaletu. “Izvinjite, ja možnju na toalet, pažalusta?” Simpatična mlada gospođica mi potapa sve lađe i kreće u opširni odgovor koji definitivno nije da, ali završava rječju “kofe”. Tu smo, trebam naručiti barem kavu. “Mogu vodku?”. Potvrdno sliježe ramenima. “Odnu vodku, pideset grama, pažalusta”. Ništa nas neće zaustaviti.

Sljedeća stanica na našem putu je mastodonska betonska građevina preko puta Kremlja, na kojoj su reljefni spomenici raznim stanarima zgrade. Ispada da se radi o zgradi koja je izgrađena da bi akomodirala članove vlade i šireg kabineta, a stanovi su davani i kao nagrada kremi sovjetskog društva. To je također značilo i da su svi stanovi pod nadzorom KGB-a, pa je tako zid pun i nekolicine neslužbenih pločica gdje su navedeni stanari sa četiri datuma – rođen, uhićen, pogubljen, rehabilitiran”. Depresivna pomisao, ali promatrajući godine vidimo što je posrijedi. Uhićen i ubijen datumi su svi u periodu vladavine Staljina, dok su rehabilitacije aktualne još od Hruščova pa sve do Putina. Zgrada danas, inače, također sadrži i estradni teatar, koji je točno to što mu ime govori, a s obzirom na povijest zgrade, i relativno prikladan.

Teatar estrade
Reljefni spomenici

Nastavljamo prema vrhu ostrva koje smo jučer preskočili, misleći da sadrži samo neku nezanimljivu tvornicu. Ispada da smo bili u pravu, to je bivša tvornica slatkiša koja, iako nekoć pod drugim imenom, sad se zove crveni oktobar. Zgrada, sama po sebi, je dosta prekrasna, ali ja padam na ciglene zgrade, pa vjerojatno i nisam neko mjerilo. Mitya objašnjava da je tvornica pretvorena u centar koji sadrži neke od najhipsterskijih elemenata Moskve, a ja prepričavam kako se Josip Kraš u keks pretvorio.

Em je slatko em je crveno em oktobar
Zoca jedu medvjedi. Normalno.

U samoj tvornici odlučujemo da ćemo ručati, pa gledamo što se nudi. Ima raznih restorana, ali Mitya preporuča da probamo Sirovaniju, restoran gdje osoblje, između ostalog, radi vlastiti sir. Iako se čini čudno – prisjećamo se ranijih priča koje su nam Rusi pričali, da je u Rusiji, ustvari, velika nestašica kvalitetnog sira, zbog sankcija Europske unije, pa se tako formiralo i crno tržiste sireva, a Sirovanija je jedan od odgovora na nastalu gospodarsku situaciju. Na ulasku vidimo radnike kako iza staklenog zida proizvode sir i smatramo scenu dosta zgodnom, na što Zoc odgovara da mu je nekako cheesy. Hvala ti Zorane.

Sam restoran je dosta zgodan, a jela uglavnom inkorporiraju razne sireve, pa je tako i zavidna ponuda raznih pizza. Ono što nas je najviše oduševilo, ipak, je dizajn wc-a1. WC-i u Rusiji su uglavnom uniseks u lokalima, pa tako i ovdje, što je dalo dizajneru ovog interijera slobode da sa svakom kabinom napravi malo umjetničko dijelo – i koliko god se ovo činilo čudno, zbilja su svi koji su se vratili s wc-a došli pod iznimnim dojmom.

Simpatični mišeki kradu sir iz Sirovajne
Ne znaš jel. I obavio nuždu ili razmislio o životu. Najbolje oboje.

Nakon ručka, rastajemo se s Mityom koji ima druge obaveze, zahvaljujemo se na svemu i dobivamo preporuku da navečer odemo u jedan od Moskovskih “tajnih barova”. Daje nam broj telefona koji moramo nazvati i upute kako da to obavimo, a onda i unaprijed zove broj kako bi, na ruskom, najavio da će kasnije zvati neki čudaci na engleskom.

Mi odlučujemo danas, prikladno za dan pobjede, odraditi park pobjede i krećemo metroom prema tamo. Kako se približavamo finalnoj stanici, tako se vlak sve više puni i počinje nam se činiti da postoji neka informacija koja nam nije podijeljena. Po izlazu iz Metro-a sve je jasno. Cca 100 000 ljudi polako puni prostor u Parku pobjede, na kojem je i pozornica, a na brdu iznad ulaza poslagano je desetak haubica. Aha, ovdje će se uskoro ukazati neki Thompson, što je otkrivenje koje nas je odmah okrenulo na peti i usmjerilo u suprotnom smjeru. Šteta, veselili smo se vidjeti obelisk u samom parku pobjede – 150m visok spomenik ratu, gdje svakih 10 centimetara predstavlja jedan dan rata.

U zagori na izvoruuu

Na strani nasuprot parku nalazi se slavoluk pobjede, napravljen u čast pobjedi nad Napoleonom 1812. Godine, i premješten ovdje u park 1968. Iskorištavamo priliku da se fotografiramo ispred njega i pritom prakticiramo običaj koji nas izluđuje, a koji vidimo otkad smo došli ovdje.

Rusi, a poglavito ruskinje, su LUDI za poziranjem za, pretpostavit ćemo, instagram i slične društvene mreže. Svakih nekoliko metara netko pozira i fotografira se 17 puta, ne bi li se ulovio najbolji kut. Ovaj fenomen nije nepoznanica u drugim europskim gradovima, pa tako ni u Londonu, ali vidjeti to ovoliko frekventno stvarno je zastrašujuće. Ili samo počinjemo pokazivati starost u kostima?

We’re fab

Vraćamo se u hotel i odmaramo do navečer kad ćemo se uputiti prema tajnom baru. Ispada da smo Iva i ja uspjeli izgoriti, što je dosta očekivano, jer smo vjerojatno jedini idioti koji mogu izgoriti i u Rusiji. Zoc je nominiran da bude taj koji će komunicirati s misterioznim brojem telefona – a od tamo dobivamo jasne upute – dođite u ulicu Novoslobodskaja 16, iza metro stanice, kraj banke i nazovite ponovo. Nimalo sumnjivo. Naručujemo Gett2 i upućujemo se tamo. Putem gledamo još dva staljinistička čudovišta, koja izgledaju još impozantnije obasjana rasvjetom.

Napravi da izgleda zlo. – Ali gosp… – ZLO!
Evil corp

Na finalnoj lokaciji, nakon nekoliko poziva, uspjevamo doći do misterioznih vrata, gdje nakon zvonjave, mladi gospodin na krnjem engleskom otvara prva, pa i druga vrata i pušta nas u mali bar sa impresivnom kolekcijom boca s druge strane šanka. Objašnjava nam da se radi o klasičnom koktelskom baru, gdje se mogu naći razne boce koje se ne mogu naći drugdje u Rusiji, te da će popričati s nama i svakome složiti koktel po njegovim/njezinim preferencijama. Uzimamo svoje narudžbe i stvarno, kokteli su jako ukusni. Ja sam dobio neku kombinaciju viskija s dimljenim notama i portom te raznim mikserima koja nevjerojatno lako klizi niz grlo, a alkohol, kojeg je pozamašno, se uopće ne osjeti. Zoc pita kako to da je čitava stvar tako tajna, a konobar odgovara pomalo s oklijevanjem, međutim to bi se moglo pripisati i jezičnoj barijeri. Okrećem se Zocu kao da je pao s marsa i proklamiram da je mjesto evidentno ilegalno – ne oglašava se javno, dolazi se samo po preporuci, ne može se platiti karticom, postoje dvoje vrata i kamera nad vratima koja se mogu otvoriti samo iznutra i imaju neke alkohole koje je zabranjeno izvoziti iz drugih zemalja. Zoc razumije što pričam, ali kontrira da je isto tako moguće da je sve skupa samo PR stunt. Tu se slažemo i nastavljamo piti, sretni što nikad nećemo znati istinu.

Skriveni bar
Prva runda koktela je tu

Do kraja večeri, naručili smo još i pića sa njihove liste koktela – Gorod Boga, Hlebhiji martini, Gospodin espadin, Rob Roy with a flip, Atakama i novi klasik – Penicilin. Svatko je uživao u svojim odabirima, a mene je posebno oduševilo da je Zocov odabir – martini sa zemljanim notama, prvi martini koji sam mogao probaviti. U međuvremenu smo se pobratilimili s barmenima, te na krnjem engleskom i ruskom raspravljali o autohtonim alkoholima obaju zemalja, na što nas čovjek upućuje da ne možemo otići bez da popijemo jednu “на ход ноги”3 i nudi nam da probamo rusku verziju brlje – samogon4. Nakon malo oklijevanja isprobavamo i olaknuti objašnjavamo im da je ovo za naše pojmove kvalitetno piće, da s našim brljama oni ovdje komotno mogu isprati cijevi ili očistiti toalet5.

Gorod boga
Barmen objašnjava neki koktel

Odlučujemo otići i Zoc se raspita gdje bismo mogli nastaviti večer, dobiva preporuku i onda nas nastavlja nagovarati na ono što mu se vjerojatno čini kao izvrsna ideja. “Daj ajmo u onaj klub gdje moramo pazit što radimo — Ali to nije dobra ideja — Ali daj zabrij”. Dobro je sve.

Naručujemo ponovo Gett i skuplja nas simpatični Nurlan u Ford Focusu. Odmah pri ulasku započinje razgovor na krnjem engleskom i pita nas odakle smo. Odgovaramo da smo iz Hrvatske, na što on odgovara da smo izvrsna nogometna nacija, kao i talijani, a da ne voli baš njemce. “They play like mechanic, coach says play šahmat <smijeh>”. Smijemo se i zabavno nam je, pa ja pitam što misli o ruskoj reprezentaciji. Odgovara da mu nisu baš, a onda se ne može baš sjetiti riječi, pa nas moli da pričekamo moment, nakon čega je nastavio sa dvije ruke prevoditi riječ na google translate-u, dok smo se vozili 60 km/h po bulevaru. Sa stražnje klupe, čujem Ivu kako pita Zoca može li joj dodati utikač za pojas.

Nastavak priče je predobar da se prenese u pasivnom tonu, tako da ćemo pokušati prenijeti čitav dijalog:

“Russian team — one moment, one moment.” U ovom trenutku prevodi riječ na google translate-u, dok mi razmišljamo o svim lošim životnim odabirima. “Nervous. Russian team nervous. But Italian team they…one moment…”, nakon čega je ponovo ušao u Google Translate, pritom skrečući bez gledanja na cestu, a ja razmišljam je li veća šansa ako samo iskočim iz auta ili ako se actually zabijemo u nešto. “Read this”, kaže on, pokazujući mi mobitel, “exquisite” odgovaram ja, ne znajući da li da se divim vokabularu ili da plačem, pa nastavljam “you mean otlično? —Yes! Yes!” zaključit će on. Nakon jedno 10 sekundi mira, obavještava nas “I like arm wrestling, good sport”, na što, začujuđe, baš nitko u automobilu nije imao repliku. Josip sa stražnje klupe komentira “Pa ovo se samo piše”, a ja se jedva suzdržavam da ne eksplodiram od smijeha.

“Good sport, no power, only technique”, nastavlja on, a Zoc pita “Do you arm wrestle? Do you have a league or something? — No, no. Only little, in university.” odgovara on. Iva, nesmotreno za naš život i naše naslijeđe, pita “Is Russia good in arm wrestling?”, na što Nurlanu tonu sve lađe i odgovara, “No, not anymore. Before yes…”. Dobro je znati da je sport pun dinamike, ne bismo voljeli da ima stabilnu dominaciju jedne sile.

U nastavku vožnje mijenjamo temu na auto-moto industriju, “This very good car, not like russian plastic shit <smijeh>. — Lada Niva, Lada Niva is great!”, odgovara Zoc, na što Nurlan umire od smijeha i nastavlja, “Da, da! Do you know Bukhanka?”. Ne znamo i nikad nam nije bilo toliko žao što nismo brijali na aute u adolescenciji. “One moment, I show you”, veli on, te gugla na mobitelu sliku ne bi li nam pokazao, istovremeno koljenima skrečući kraj šlepera u usporednu traku. “This, great, no?”, nastavljajući sa smijehom koji je istovremeno jedan od najsimpatičnijih koje sam čuo u životu, a isto tako će mi pavljovim refleksom vjerojatno uzrokovati fobiju.

Finalna kap bila je kad je skrenuo pored policijskog auta s ugašenim svijetlima i potrubio im par puta da ih probudi, a tek onda shvatio da se radi o policijskom autu “Ups, izvinjite, policija, hahahaha. They sleep, I wake them.” Hvala ti Nurlane što budiš policiju.

Naposlijetku dolazimo do hotela živi i zdravi. U sobi smo još pola sata devestirali minibar i prepričavali najbolje momente, nakon čega smo svi revidirali police životnog osiguranja i povukli se na spavanje.

Danas ćemo obići Crveni trg, Kremlj i Leninov mauzolej te navečer otpočeti put prema istoku. Iz tog razloga, sasvim je moguće da dan 5 neće biti objavljen sutra ujutro, već zajedno s danom 6, prvim danom u vlaku, tek u subotu ujutro.

на ход ноги!

Footnotes

  1. Zbilja nije planirano da ova objava bude toliko toiletcentrična, ispričavam se :)
  2. Malo skuplja, ali relativno humanija alternativa Uberu dostupna u nekim europskim gradovima
  3. Jedna putna
  4. Pitali smo za značenje i čini se da znači točno ono što mislite da znači
  5. zadnji put, obećajem!

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.


Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.