comment 1

Poprijeko Rusije – zemljom: dan 2

Drugi dan odmah krećemo tvrdo. U Sankt Petersburgu smo samo jedan puni dan, pa ga moramo iskoristiti što je bolje moguće. Ustao sam oko 6, sredio blog i pričekao do nekih 9 dok su se slonovi skinuli sa glava ostalih suputnika, te se spuštamo na doručak. Tu polako razumijemo da ti pitka voda iz pipe najviše nedostaje kad si mamuran ko smeće.

Mamurluk je evidentan

 

Prema karti grada, većina zanimljivih stvari koncentrirana je oko jednog područja cca 4 km od hotela, pa odlučujemo sve riješiti pješke. Svi s slažemo da je ermitraž nešto što moramo riješiti, a također ćemo obići i crkvu spasitelja prolivene krvi, pa ćemo vidjeti kako ćemo. Ulice su već okićene parolama i zastavama za 9. Maj, što nam daje izvrsnu priliku za sebić sa crvenom zvjezdom u pozadini.

Selfi s komunistickom zvijezdom

 

Crkva izvana izgleda impresivno, međutim, zbog nekih problema sa renderom stvarnosti, za najviše dijelove nam se samo učitao wireframe, a teksture su se propustile učitati, pa imamo krnju sliku za prijaviti. Istovremeno, cijeli grad je pun ekipe odjevene u obleku iz prethodnih vremena koja dosta agresivno ulijeće i pokušava te natjerati da se slikaš s njima (što nas je dosta iznenadilo dok nismo shvatili da nisu plaćeni od grada, nego svaka slika košta X rubalja). Ista stvar je sa street performerima svake vrste – cijeli grad je pun kostima pixarovih i dreamworks životinja, a bio je i frajer koji ti agresivno prilazi sa dvije golubice i pokušava ih staviti na tebe. Odjebi i ti i golub.

Katedrala spasitelja u krvi. Please rerender.

 

Bježimo u unutrašnjost crkve kako bismo pobjegli od silne navale street performera. Osobno, ovo mi je prvi put u pravoslavnoj crkvi, ali Josip je razočaran. Očekivao je više oružja na ikonama svetaca, ali bar smo vidjeli vrlo unikatan prikaz začeća Marije i svemirsku bebu. Crkva kao takva je dosta impresivna, većina unutrašnjosti napravljena je od rezbarenog mramora, uključujući oltar i izložbe ikona. Od razlika u odnosu na katoličku crkvu, istaknuo bih sklonost grafitiranju i činjenicu da je u crkvi vruće, a ne hladno.

Bog baca šarm na Mariju

 

Beba Isus lovi signale iz svemira

 

Nakon pola ure kulture, prošetali smo uz kanale i sjeli popiti pivo u birtiju. Pokušavamo opet naručiti na krnjem ruskom, ekipa nas je pustila da se pomučimo malo prije nego su rekli “English is fine”. Hvala braćo Rusi, smisao za humor je na razini. Uz pivo, istražujemo gdje nastaviti ekskurziju i Zoc nas upućuje da mu je drugarica iz Osla, inače Petrburžanka, rekla da moramo probati muzej sovjetskih arkada koji je u blizini. S obzirom da smo društvo od 3 geeka i jednog Josipa, unisono smatramo to najboljom idejom na svijetu.

U muzeju arkada, proljeće. Na dočeku u muzej obavještavaju nas da možemo uzeti i sodu iz originalne sovjetske soda mašine, koja zbilja izgleda “as advertised”. Zoc uzima neku s okusom vanilije, a ja uzimam s okusom jabuke. Dost je šećerno ali generalno dost ok. Uz sodu, svatko je dobio i kutijicu veličine kutijice šibica, punu novčića sovjetske denominacije (15 kopejki) da možemo isprobati arkade, koje rade. Prva stvar na koju smo naletili je simulator košarke, gdje svaka strana ima 15 tipki, a reljefna ploča ima oznake za jednu i drugu stranu i cilj igre je stisnuti ispravnu oznaku prije svog protivnika kako bi lopta poletila prema njegovom košu. Odigrali smo ih 20, nevjerojatno je zarazno. Finalni skor, od kad smo počeli brojati, je bio 9:1 IvaMarko protiv ZocJosipa.

Ne znaš bi li naručio sodu ili startao elektrogenerator

 

Košarka koja nema veze s košarkom

 

Od drugih arkada, valja istaknuti izvjesnu opsjednutost simulatorima oružja – barem 6 arkada uključivalo je neki oblik puške a najzabavnija od svih bila je снайпер-2. Od oružanih, također je bilo i 4-5 primjeraka simulatora podmornice, gdje igrač gleda kroz periskop i lansira torpeda na prolazeće brodove. Nostalgični flashback u dane igranja Silent Huntera na satovima informatike zagarantirani. Uz klasične varijante platformera i kopije space invadersa, najzanimljiviji primjerak bio je simulator klasične dječje priče o čupanju repe (svi je se sjećate – povuci, potegni ali iščupati ne mogu). Arkada legit ima metalnu repu koju primiš i kreneš vući, a ekran ti govori vučeš li kao mačka, pas, curica, babuška ili deduška, tim redoslijedom. Imense fun, ali nitko nije uspio nadjačati babušku. Također, zoc je vozio raketu.

Pew pew pew pew

 

BIT ĆU DEDUŠKA MAJKUVAM

 

U muzeju smo proveli valjda dva sata, igrajući razne arkade, ali mostly su Josip i Zoc pokušavali naći razloge zašto Iva i ja dominiramo u košarci (“Daj zamijeni stranu, naša strana ne radi. Marko je nagnuo stroj. Varate nekako.” – klasika). Pri kraju, još uvijek nam je ostalo nekih tristotinjak kopejki, ali morali smo nastaviti ekskurziju. Na izlasku se dogovaramo da ćemo otići nešto prigristi na putu prema ermitražu, riješiti ermitraž i regrupirati se nakon toga. Zoc nas kreće voditi i uskoro se nalazimo na Dvorcovaja trgu, na čijoj sjevernoj strani je ermitraž. Zbunjeno pitamo Zoca gdje ćemo jesti, a on odgovara da ne zna o čemu pričamo. Nesporazum. Već prilično gladni, a tko nas zna, zna da to znači nervozni, tražimo najbliže mjesto gdje jesti i Zoc na tripadvisoru nalazi restoran Gogolj, smješten u zgradi gdje je Gogolj pisao neke od svojih djela. Može, idemo tamo. Ulazimo u restoran, a konobarica nam kaže da ima jedan stol, ali da je slobodan samo 4 sata, ne zna jel nam to ok. Unutra su svi u frakovima i haljinama. “Zoc, jel ovo fine dining restoran? — Ne znam, nisam provjerio.” Dobro je sve.

Na koncu smo našli neki BBQ place i odlučili tam riješiti nešto nabrzaka da stignemo do erbitraža. Ja vadim vodič i čitam o erbitražu, uključujući i radno vrijeme. Zatvoreno ponedjeljkom. “Ljudi koji je danas dan? — Ponedjeljak je, Marko. — Hvala, ja sam idijot.”. Od dva dana Petrograda, dan koji smo odabrali za razgledavanje je dan kad ermitraž ne radi. Malo smo down oko čitave činjenice, ali brzo se mirimo i dogovaramo da ćemo samo nastaviti prema Petropavlovoj tvrđavi i tamo ćemo završiti razgledavanje za dan. Konobar nam donosi račun, koji ima podijeljene stavke na računu ovisno o tome tko je što naručio. HVALA. Nitko ne može vjerovati kako se nitko nije sjetio toga. Ova kratka crtica ljudskoj genijalnosti nas oraspoložuje i idemo dalje.

Čak i vodič zna da sam idijot

 

ZAŠTO OVO NE RADE SVI!?!

 

Daljnja šetnja vodi nas do točke gdje se Neva račva oko jednog ostrva u ušće prema moru. Nisam čovjek od velikih epiteta, ali isusatiboga. Ovo je impozantna količina vode, a palače su svud oko nje. Postoji nešto vrlo smirujuće i vrlo veličanstveno oko gradova koji toliko prigle svoja vodena tijela – jedini prizor usporediv ovome u gradovima koje sam vidio je način na koji Istanbul grli Bospor. Oduzima dah, eto. Vidimo gdje je tvrđava i odlučujemo da ćemo preko jednog od mostova i ostrva prošetati do tvrđave.

Panorama – Sankt Petersburg na vodi

 

Tvrđava je sama po sebi objekt intenzivne povijesti. Prvo je napravljena kao tvrđava i tamnica za protivnike cara (uključujući poznate reviewere, Dostojevskog i Gorkog), da bi dolaskom Sovjeta na vlast postala politički zatvor za buržuje1. U centru tvrđave je crkva koja zvoni vrlo zgodne pjesme u kojoj su pokopani svi članovi kraljevske loze, uključujući i Romanove koji su ovdje premješteni iz grobnice u Ekaterinburgu 1998. Također, neki zečevi. I još zečeva. Petrburžani imaju thing sa zečevima. Također imaju i mini barikade s mini topovima napravljene oko jedne od usidrenih galija, gdje su izvjesne patke setapirale kodak moment dana.

Dvorac Petra i Pavla, majestical

 

Hoist the quack, quack the cannons, quack!

 

Zečevi. Kaj?

 

Još jedan zec. Kaj se događa?

 

Iz dvorca smo izašli već propisno sjebani. Gledamo koliko smo prohodali do sada – 15 km. Odlučujemo da ćemo sad otići popiti jedno pivo negdje blizu, a onda ćemo prijevozom nazad do hotela. Marko bira birtiju di ćemo popiti pivo. Odabrao sam nešto blizu, pa smo zato hodali još 4 km do birtije. Ostatak grupe sije mržnju i pakuju mi prezir. Izvinite. Putem vidimo da su saloni Mercedesa ovdje stvari od dovoljnog značaja da završe na službenoj prometnoj signalizaciji. Kudos Rusi, you do you.

Avtosalon Mercedes-Benz. Normalno.

 

Konačno nazad u hotelu. Šta ćemo sada? Tko je za da se presvučemo u trenirku i papuče i odemo se izbit u hotelski restoran? Uniformna odluka. U restoranu i dalje vježbamo ruski – boljšaje pivo, boljšajeeee. Imate cigarete? I-MA-TE….U vas, u vas cigarete?2 Nemaju pivu veću od 0.4. Hajde Rusi, ne tražimo puno. Ja sam pojeo malo sirove haringe, na što je grupa opet reagirala ispravno i uputili su me da bih stvarno trebao razmisliti o hospitalizaciji. Također smo probali ruski standard – standardnu votku i, mogu vam reći, votka nije odvratna za pit kad je dobra. To nam je dosta dobro i upuštamo se u duboke rasprave o životu i svemu, prije nego ćemo zaključiti noć, jer ujutro se rano kreće prema Moskvi.

E da, jeli smo svinjske uši.

Наслаждайся!

Uho?

Footnotes

  1. Vrlo slatka crtica iz (engleskog) vodiča koji koristim na putovanju – tamo je ova činjenica navedena kao “political prison for the privileged classes”
  2. Fakat rusi, koji je problem sa glagolom imati? Riješio bi toliko problema.

1 Comment so far

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.


Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.