comment 1

Poprijeko Rusije – zemljom: dan 1

Prvi dan putovanja obillježila je putna groznica. Probudili smo se oko sat vremena ranije nego što smo trebali (što je, doduše, možda i uzrokovano time što se u zadnje vrijeme, propisno penzionerski, budimo u 6 ujutro. A mjehuri su nam ok.), te smo se nabrijavali na putovanje slušajući Milestone 2 (skux life) od Monikera – inače iz soundtracka predobrog filma “Hunt for the wilderpeople”. Look it up.

Nedugo nakon polaska, ukrcali smo se na prvi vlak na ovom putu – 1973. izdanje tube vlaka na Londonskoj Picadilly liniji. Londonska underground mreža, inače, sadži elemente koji su bili i prva podzemna željeznica i prva “deep underground” željeznica (koje je i picadilly linija dio). Nadimak tube inače dolazi od činjenice da u deep underground tunellima karakteristična cijev, malo šira od vagona, sadrži tračnice po kojima se kreću vlakovi.

Londonski tube. Lokacija: Heathrow

 

Ostatak dana, do dolaska u Helsinki, bio je manje više nezanimljiv. Iva je tipkala po mobitelu, ja sam gledao Putina, Zoc je poslao slike iz Rige na kojima je evidentno da je odlučio u Rusiju otići švercati jeftini duhan, a Josip je u Zagrebu našao najružniji prsluk koji može ponijeti na putovanje.

Iva tipka

 

U Helsinkiju, međutim, čitav niz iznenađenja. Aerodromsko osoblje se po terminalu veselo fura na romobilima, a u suvenirnici se može kupiti komad sobove kože. Valjda je to tako – nemreš imat ok obrazovni i socijalni sustav bez nekog tradeoff-a. Njihov je da su jebeno čudni.

Cigareteee

Dva sata kasnije, ukrcavamo se na posljednji let, onaj za St. Petersburg, koji je ujedno i najkraći let na kojem smo ikad bili. Ukupno vrijeme provedeno u zraku je 35 minuta. Imali smo sreće da je vrijeme prekrasno, pa smo uspjeli uloviti prekrasan zračni snimak ulaza u luku St. Petersburga.

Ne da mi se zajebavat s filterom

 

Odmah po slijetanju, međutim, postaje nam jasno da su moje pripreme u učenju Ruskog jezika bile dosta neefikasne. Jedno je veselo tipkati kako “Moj konj ne jede meso” na duolingu (seriously though – tko provjerava te fraze i imaju li one smisla?), a nešto sasvimn drugo suočavati se sa nizom naglasaka koji su nas napali odmah po prolasku pogranične kontrole. Srećom, djevojka na šalteru za taksi natuca neki engleski (na aerodromu, u apsolutno najeuropskijem ruskom gradu) pa smo uspjeli uzeti vozilo do hotela. Pri izlasku iz aerodroma, poznati prizor 162 taksista koji te pokušavaju ugurati baš u njihov taksi. Imamo taksi. Pusti me da uđem u taksi. Jedan se profesionalno stao baš blizu našeg rezerviranog auta, ne bismo li se sjebali i otišli s njim umjesto s vozilom koje smo već platili. No sve je ok.

Šofer koji vozi taksi kreće bulevarima prema Sankt Petersburgu i tu nas lovi prvi kulturni šok. Ako niste upoznati sa žanrom YouTube videa “Russian dashboard cam”, preporućam toplo, možda uz čaj na neko nedjeljno jutro. Način na koji se ovdje vozi je POTPUNO sumanut. Do sada sam bio u uvjerenju da je u Europi Istanbul apsolutni kralj u sumanutoj vožnji, ali ovo je jedna sasvim druga razina. Nije samo stvar u tome što ne postoje prometna pravila, nego i agresija i asertivnost kojom se ta pravila krše. U jednom trenutku, naš auto se vozio između dva auta, svaki u svojoj traci, dok smo se mi vozili po liniji koja dijeli trake. Normalno. Također smo naišli na izvrstan primjerak kućnog inženjerstva kakav, utvaram si, jedino možeš vidjeti na ulicama gradova koji su prošli kroz socijalizam.

Da, stakla su stvarno crna i neprozirna

 

Kad smo kod socijalizma – bože isuse planske gradnje. Ako vam je doseg komunističkog urbanog planiranja bio Novi Zagreb i eventualno neki Praški kvartovi (kao što je meni) – ovo je potpuni eye opener. Redovi za redovima potpuno istih betonskih mastodonata krase obje “obale” autoputa koji vodi u grad. Loši svjetlosni uvjeti u ovom trenutku + činjenica da smo sumanuto voženi prema gradu spriječili su nas u dokumentiranju ovog prizora fotosom, međutim danas ćemo zasigurno ispraviti tu pogrešku.

Naposlijetku dolazimo do hotela i na poluruskom-poluengleskom uspjevamo se sporazumjeti i uzeti sobu, a i Zoc je već ovdje. Iako je riješio piletinu u lokalnom КФЦ-у, mori ga, kao i nas, glad, pa se upućujemo nešto izisti dok čekamo Josipa da sleti.

Par metara dalje od hotela nalijećemo na gruzijski restoran te, potaknuti izuzetno dobrim iskustvima sa gruzijskom hranom u Londonu, odlučujemo upoznati Zoca sa čarima kačapurija i kinkalija, dve karakteristične gruzijske poslastice. Iznenađujuće, ovog konobara gotovo sve razumijemo te se uspijevamo na ruskom sporazumijeti do kraja narudžbe, što je uključivalo i izvrstan sales pitch votke napravljene od jagoda na obroncima vinograda u Gruzijskim brdima. Rakija. Najobičnija rakija – ali nije što je, nego kako ju prodaš, tako da čestitke mladom gospodinu.

Kačapuri je gastronomski užitak koji se sastoji od neke varijante dizanog tijesta punjenog vrućim sirom i još sirovim jajetom, koji onda skroz naskroz pomiješaš još tako sirovo, pa se jaje skuha u vrućem siru, a ti samo mašeš ušima od užitka. Zoc je, međutim, uz kačapuri, morao naručiti i jelo koje, a još uvijek nismo sigurni je li problem u prijevodu, se reklamira kao pita od labuda.

Budla!? Kaj radiš??

 

Kinkali su male vrećice kuhanog tijesta koje su punjene začinjenim mesom i sosom od kuhanja. Navodno ih je prava umjetnost napraviti, a specifičnost je što se jedu tako da ih se primi u ruke, napravi se mala rupica kroz koju se isiše sos, a tek onda se pojede sadržaj i tijesto. Čisti gušt.

Kinkali

 

Dve čaše piva i tri čašice razgovora kasnije, Ivišiću još uvijek nije sletio let, a mi se selimo u lokalnu birtiju, Bakunjin, nastaviti čašice razgovora. Radi se o malom craft lokalu, gdje, nakon što smo pročitali imena piva, nije bilo nikakve sumnje da ćemo uzeti i probati dva piva: “рука бога” i “столица мира”. Ruka boga i stolica mira. Izgovaraju se isto tako. Zadovoljni smo što možemo autohtono naručiti pivo, pa smo ih tako riješili jedno 3-4. U međuvremenu se lokal ispunio nekolicinom ljudi koji su nepogrešivo rusi, uključujući gospođicu koja zna da ima alergiju na hmelj, pa je došla u craft pivnicu piti pivo. Neki od rusa nas unezvjerno pitaju imamo li antihistaminike, ali nemamo, pa su ju izveli negdje drugdje.

Tri sata kasnije, nakon 8 sati taljiganja, evo i Josipa – taman pred zatvaranje birtije. Pokušavamo naći neku drugu birtiju u kvartu, ali 1 ujutro je u nedjelju i ništa ne radi. Odlučujemo uzeti par piva u dućanu i završiti noć u hotelu, ali alaj, ne daju nam kupiti pivo iza ponoći u dućanu. Tužni, uzimamo vreću sušene ribe, oko koje imamo dosta podijeljenja mišljenja (podijeljena utoliko što je meni super, a svi drugi su ispravno svjesni da nisam normalan), te se trpamo u krpe.

Pa super je nemoj me jebat

 

Danas ćemo napraviti propisnu turističku ekskurziju Petrograda, a do tada – na zdorovje!

Evo naaaaas

 

Disclaimer: Autor se ispričava na neminovnim greškama koje nastaju kad se piše na englesko postavljenom tabletu – a kako je live blogging teško provesti kroz propisno uređivanje teksta, sva dorada će morati čekati povratak u London 🙁 .

1 Comment so far

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)


Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.