comment 0

Paučna terapija: putovanje od Eeeek! to Eh

Prvo obavijest kolegama arahnofobima – post ne sadrži slike paukova, ali sadrži linkove na stranice gdje biste mogli vidjeti sliku paukova.

Za sve koji me znaju – poznato je da je moj strah od paukova već jako dugo činio integralni dio mog identiteta. Oni koji me znaju manje smatrali su da je urnebesno da se muškarac od 2 metra boji paukova od pola centimetra i da bježi iz sobe zahtjevajući da ga se ukloni – te su nerijetko nastavljali takvu situaciju donošenjem i pokazivanjem istog tog pauka – u ekstremnim slučajevima donosili su se i gumeni pauci egzotičnih varijanti, sve kako bi se proizveli dobri lulzići1.

Oni koji me znaju bolje…su također smatrali da je urnebesno, ali su uredno i smireno svaki put uklonili paukove, nekad i bez da mi daju do znanja da su tamo.

Točan prikaz mene u kontaktu s paukom

 

Postoji nekoliko crtica iz mog života za koje smatram da dobro ilustriraju neke od uobičajenih situacija u kojima se arahnofobi redovito nalaze, a koje redovito izazivaju salve smijeha, poglavito zbog nerazumijevanja pozadine arahnofobije, kao jednog oblika specifične fobije.

Prije nekih desetak godina, bio sam na ljetovanju s nekim prijateljima – te smo u proputovanju Jadranom prespavali kod jednog od naših zajedničkih prijatelja u apartmanu. Kako nas je bilo podosta, četvero nas je bilo smješteno u jednu sobu – gdje sam, prije spavanja, obznanio svim sustanarima za tu noć da su u sobi 4 pauka (tzv. daddy longlegs, spadaju u obitelj Pholcidae – znate ih, ona ekipa sto visi po čoškovima s predugim nogama i ne miču se baš pretjerano), na sveopće oduševljenje i radost svih prisutnih što svjedoče toliko apsurdnoj situaciji. Meni je, s druge strane, bilo izrazito drago što sam mogao doći do stadija života gdje mogu prespavati u sobi u kojoj znam da su 4 pauka. U prijašnjim godinama ni to ne bi bilo moguće, ali kroz godine neizbježne izloženosti upravo toj obitelji paukova – koje su vrlo redovit gost po hrvatskim kućanstvima – prilagodba je bila nužna.

Ova situacija savršeno ilustrira jednu od karakteristika arahnofoba – hipersvjesnost (en. hyper-awareness) prisutnosti paukova. Prva stvar koju će svaki arahnofob napraviti po ulasku u sobu je, makar i nesvjesno, proskenirati čoškove i pod da vidi ima li paukova u sobi. Jedna od čestih opasci “normalnih” ljudi prema arahnofobima je – pa u čemu je problem, koliko često se nađeš u situaciji s paukom, 1-2 puta godišnje? Gotovo univerzalno, odgovor arahnofoba je – ne, nekoliko puta mjesečno. Ljudi bez fobije paukove niti ne percipiraju u većini situacija – jer jednostavno čine prirodan okoliš na kojeg se ne treba obazirati.

Prije nego uđem u ostale situacije, možda samo kratka crtica o općenitoj percepciji arahnofobije među općom populacijom. Arahnofobija, kao i svaka fobija, je iracionalni strah od objekta fobije. Reakcija na pauka nije “ja se bojim”, nego najčešće “ja ću sad imati manji/jači anksiozni napadaj, k tnx bye”. Često pri dobivanju informacije da je netko arahnofob, “normalna” osoba će reći “Pa nemoj biti blesav. Pauk ti ne može ništa napraviti, nisu otrovni.”.

ZNAMO.

Nismo neobrazovani trogloditi – fobični smo. Štoviše, često kad bih se nalazio u prisutnosti pauka bih imao svoj uobičajeni napad panike i istovremeno vrtio kroz glavu – “Zašto si glup, zašto dopuštaš da ti to malo beznačajno stvorenje ovo radi?”. To što mi racionalno znamo da nam oni ne mogu ništa, nema apsolutno nikakve veze s našom reakcijom koja je produkt naših podsvjesnih moždanih procesa. Da stvar bude gora, upravo to što znamo da je čitava situacija iracionalna i da nemamo kontrolu nad svojim tijelom nas i čini još depresivnijima i očajnijima u čitavoj priči.

Utoliko, nemojte pokušati izliječiti arahnofoba racionalnim pristupom. Jedini način da se arahnofobija izliječi je jednom od metoda liječenja fobije.

Točan sken mog mozga

 

Moving on, najjači napad fobije imao sam nakon selidbe u London, u jesen 2017. U Engleskoj postoji vrsta pauka koja se zove “Giant house spider” (Eratigena atrica) i stvarno se radi o vrlo zabavnoj životinjici. Mogu narasti do 10 cm u dužinu (s nogama), a u prosjeku su oko 7 cm u jesen, kada su najveći. Ono što se također događa u jesen je da je sezona parenja, pa mužjaci bjesomučno idu u potragom za ženkama, što uzrokuje da često zalutaju u domove primjeraka homo sapiensa.

Jedan je tako zalutao i u naš dom, ravno u moj dnevni boravak, dok je Iva bila na poslovnom putu, a još uvijek nisam imao dovoljno blizak odnos s nekim u Londonu da ga nazovem u 22:30 i zamolim da mi dođe spasiti goli život.

Prva reakcija je uključivala liberalnu količinu psovanja, skakanja na kauč i gotovo odmah krenule su fiziološke reakcije – hladan znoj, palpitacije srca, hiperventilacija, raširene oči – ukratko fight-or-flight refleks. Ono što ću kasnije naučiti je da se radi o najnormalnijoj reakciji na prijetnju – te da će ju gotovo svaki homo sapiens imati pri recimo – ulasku odraslog primjerka afričkog lava u dnevni boravak, međutim da je reakcija relativno neprimjerena pri ulasku minijaturnog primjerka arahnoida.

 

Ovo ne bi bila normalna reakcija

 

Ne ponosim se nastavkom priče – ali ukratko, uspio sam ga zarobiti prevelikom zdjelom za voće, obući se, uzeti laptop za posao, pobjeći iz stana i uzeti sobu za noć u najbližem hotelu. U Londonu. Idući dan sam zamolio kolegu s posla da mi dođe pomoći ukloniti uljeza.

To je bio prvi put da je moja fobija imala ne samo sramotne posljedice za mene, već i realne financijske posljedice – te me natjeralo da razmišljam što još u životu sam možda propustio ili prilagodio uslijed činjenice da se smrtno bojim paukova. Prije nekoliko godina imao sam ponudu za posao u Australiji i prva misao koja mi je prošla kroz glavu je “Nema jebene šanse, jesi li vidio koliki su pauci tamo”. Čitav život imam averziju prema jugoistočnoj Aziji i središnjoj Južnoj Americi, poglavito zbog paukova. Manje izlazim u prirodu – zbog paukova.

Zbog svih tih stvari, međutim poglavito zbog tog zadnjeg iskustva, odlučio sam promijeniti nešto i krenuo istraživati terapije za uklanjanje fobija. Generalno gledano, tri velika pravca su se pokazala kao najcitiraniji u mojem istraživanju na Internetu – bihevioralno kognitivna terapija, hipnoza i terapija izlaganjem. Također sam naletio i na terapiju u organizaciji Londonskog zoološkog vrta, koja tvrdi da te može riješiti fobije u jednom danu – “The Friendly Spider Programme”. Pošto sam, ako išta, rob svoje skeptične naravi, prva reakcija mi je, prirodno, bila “Da, ziher”.

Međutim, dubljim istraživanjem uvidio sam da se radi o jednom od najcjenjenijih programa uklanjanja fobije te da reakcije javnosti pokazuju da im je stopa uspjeha barem 80%. 4 od 5 ljudi bi svakako trebalo završiti s manjom do nikakvom fobijom nakon izlaganja terapiji. S obzirom na to da ionako živim u Londonu, testirati ovo mi nije neki problem, pa sam bukirao termin za ovaj travanj.

Program organiziraju John Clifford (hipnoterapeut) i Dave Clarke (voditelj izložbe buba i leptira u Londonskom zoološkom vrtu). Ono što je zanimljivo, je da se program sastoji od 4 tipa terapije – bihevioralno-kognitivnog pristupa, hipnoterapije, terapije izlaganjem i grupne terapije (osobno smatram zadnji element najbitnijim, nevjerojatno je oslobađajuće bilo biti u grupi od 30 ljudi koji se svi boje jednako, ili čak i više, od tebe).

Prije samog programa, stojimo u predvorju i pričamo međusobno – jedan od najgorih elemenata cijele terapije, jer osim nervoze oko čitavog iskustva s paucima koje slijedi, sada sam se još trebao i družiti s ljudima koje ne poznajem, što ovu epizodu čini posebno stresnom ljudima koji uz arahnofobiju imaju i neki oblik socijalne fobije. Kako je rekao Dr. Protić – Ne želim da upoznajem ljude koje ne poznajem. Pričam s par ljudi i nađem srodnu dušu u izvjesnom gospodinu imena Ade – također visok mladac, koji za mjesec dana ide putovati po Tajlandu i užasava se cijelog iskustva. Jedna vesela Britanka se za 6 tjedana seli u Australiju i uzrujano objašnjava da ne zna kako će to preživjeti. S nama je i nekoliko klinaca koji su već sada u smrtnom strahu, te nekoliko ljudi koji nam objašnjavaju da ne mogu ni čuti riječ “pauk” bez nekakve reakcije. Voditelji programa daju nam upitnik na kojem se moramo izjasniti koja nam je razina fobije i odlučujem staviti solidnih 9/10 – mislim da jesam u gornjoj skupini fobičara, međutim nisam se nikad onesvijestio ili imao konzistentne noćne more – što, procjenjujem, ipak znači da nisam među najgorima od nas.

Prvi dio terapije je Q&A o tome što nas plaši kod paukova, koje su situacije koje su nam stresne, gdje ih ne volimo vidjeti i kako reagiramo. John nam objašnjava da su naše reakcije posljedica autonomnih reakcija naše podsvijesti i da, zbog jednog od mnogo mogućih razloga, smo u nekom trenutku pounutrili da na pauka trebamo reagirati kao prijetnju. Ta reakcija je i dalje normalna ako nam u dnevni boravak uđe lav, međutim, kod pauka je reakcija donekle…pretjerana. Objašnjava nam da je zadaća hipnoze koja će uslijediti, deasocirati našu fight or flight reakciju od stimulansa pauka. Nakon Johnovog uvoda, koji, iako zanimljiv, nije pružio ništa novo po pitanju mog razumijevanja problema2 – slijedi Daveov Q&A o svemu što smo ikad htjeli znati o paucima. Objašnjava nam da je dobar dio naših strahova zabluda – oni naime, stvarno ne žele ići prema nama, imaju užasno loš vid, ne mogu skakati i najbitnije od svega – stvarno nisu opasni, čak ni gledano globalno. Konačno – Dave nam priznaje kako je i sam bio arahnofobičan, ali je terapijom izlaganjem odlučio to riješiti čim je odlučio da će mu karijera uključivati rad sa životinjama.

 

Prikaz mojeg misaonog procesa za vrijeme predavanja

 

Nakon tog uvodnog dijela, koji je imao neke, ali ne i sve, elemente bihevioralno kognitivne terapije – premještamo se u drugu prostoriju gdje ćemo biti izloženi grupnoj hipnozi. Hipnoza kao hipnoza, lezite na pod – opustite se, slušajte moj glas, “You will be calm, relaxed and fully in control when in contact with spiders”. John objašnjava da će većina nas, kao i većina hipnotiziranih ljudi, vjerojatno zaključiti seansu s izjavom “Na mene nije djelovalo, nisam uopće bio hipnotiziran”. S obzirom na moju krajnje skeptičnu i tvrdoglavu narav – svakako sam bio dio te skupine. Ne osjećam se nimalo drugačije – a sada slijedi najgori test, izlaganje paucima u različitim oblicima.

Svi skupa odlazimo do terarija zoološkog vrta. Prva stvar s kojom se suočavamo je moj nemesis – divovski kućni pauk u izlošku imena “Pauk u kadi”. Naime, jedna od činjenica koju nas je Dave naučio je da pauci ne mogu izaći iz kade kad padnu u nju – što je i razlog zašto ih tamo često nalazimo. Gledajući ga, moram priznati da se ne osjećam nimalo bolje. Hodam malo dalje do terarija s paucima ptičarima i lagano me hvata defetizam – i dalje se osjećam nelagodno. Nastavljam dalje i dolazim do prve prave prepreke – jedan dio terarija je napravljen za hodanje u otvorenom prostoru s tropskim paucima. Gledam kroz prozor i vidim ih kako vise u krošnjama drveća i ima zbilja velikih primjeraka, najveći je imao tijelo od 6-7 cm i ukupno 15 cm s nogama. Oklijevam da uđem, ali, ohrabren sve većom grupom polaznika koji su ušli, uspijevam ući i proći kroz čitavu sobu – iako relativno napet u ramenima. Kasnije smo primijetili da je vjerojatno lakše napraviti taj korak kad nisi visok 2 m, pa ti pauci nisu nekoliko centimetara iznad glave .

I dalje se osjećam dosta defetistički, no Ade mi veli: “Dakle upravo smo prošli kroz prašumu s paucima iznad glave i nije bila velika stvar”. Moram priznat da mi ta “Daj me nemoj jebat” spika dosta pomaže i osjećam se dosta bolje – idem do kade vidjeti kako malac u kadi stoji i – znam da me ovo oči varaju, ali fakat izgleda manje i manje strašno. Idem odmah na idući korak.

U idućoj sobi – volonteri zoološkog vrta imaju kućne paukove u kutijama – i daju nam ih da ih držimo ako želimo. Primam jednu kutiju, koja je potpuno prozirna, i stavljam ju na ruku tako da se naviknem gledati prizor pauka koji mi hoda po ruci. Ne čini se toliko strašno – a znam da prije mjesec dana ne bih niti približio se kutiji s tolikim paukom. Nastavljam do jednog vrlo veselog djelatnika zoo-a, koji ima prilično veliku ženku kućnog pauka u malom lavoru. Gledam što radi s drugim polaznicima i procedura se čini dosta jednostavna – prvo samo gurni ruku u zrak lavora, zatim dodirni dno lavora nasuprot pauka. Nakon toga, simpatični djelatnik upućuje djevojku koja ima ruku u lavoru da dodirne pauka. Grupa kolektivno reagira psovanjem i nevjericom da je uopće predložio nešto toliko sumanuto. Ipak, mic po mic, djevojka se natjerala da dodirne pauka, koji je odmah pobjegao na drugu stranu lavora. Finalni korak – frajer joj kaže da stavi ruku na dno lavora, a on će pogurati pauka da joj prođe preko ruke. U tom trenutku, ne pretjerujem kad kažem da su svi polaznici razrogačili oči i nisu ispuštali ni glasa.

Kroz idućih pola sata sam dodirnuo pauka, pustio ga da mi prođe preko ruke, mirno ulovio primjerak ekvivalentan onome koji mi je bio u kući , podmetnuo karton i oslobodio ga na drugom mjestu.

Ništa od toga nije se moglo mjeriti s Everestom. Na slici u linku ispod možete pogledati Everest (upozorenje, slika sadrži PAUKA, ali još važnije, sadrži podbuhlog primjerka homo sapiensa s vrlo samozadovoljnim izrazom lica). 

SLIKA

Da, cjelodnevnu terapiju završio sam tako da sam primio simpatičnu meksičku ptičaricu Katie u ruku. Nakon 29 godina života s fobijom koja mi je doslovce kontrolirala život, uspio sam se natjerati primiti jebenu tarantulu u ruku.

Naravno, čim se počela pomicati sam ju skoro ispustio i tako zaslužio opravdani bijes članova zoološkog osoblja, ali i dalje bilježim ovaj pothvat u jedan veliki plus.

Ovo sve pišem još uvijek pod dojmom čitave terapije – ne znam što je imalo najveći efekt, ali, kao što rekoh ranije, vjerujem da je ohrabrivanje i osjećaj drugarstva koji sam imao s kolegama fobičarima bio ono što mi je najviše pomoglo u čitavoj priči. Također ne znam koliko će ovo trajati i hoću li regresirati u svoje staro stanje, ali sama činjenica da sam uspio držati pauka u ruci bez da dobijem paničnu reakciju me drži u uvjerenju da ću se lakše nositi s ovim problemom u budućnosti.

Ako iz svega navedenog nije već jasno, toplo preporučam pohađanje ovog programa svima koji se nalaze u istom okviru moždane sjebanosti. Fakat pomaže, od naše cijele grupe, samo jedan od dvoje klinaca nije uspio doći do kraja, dok su svi drugi uspjeli držati Katie u ruci. Bolje preporuke od toga ne mogu ni zamisliti.

Footnotes

  1. Lulzići – od engleski lulz . Reakcija na lošu šalu od generalno neduhovitih osoba. Vidi: Cijeli alt-right pokret
  2. Iako jesmo čuli zanimljivih iskustava – neki ljudi su ispuštali djecu iz naručja u kontaktu s paucima, a jednom tipu najveći strah je bio da će mu se pauci uvući u dijelove tijela

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *


Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.